Za mesto krunisnja uzima se manastir Mileševa, a za vreme Mitrovdan odnosno 26. oktobar 1377. godine. Vladimir Ćorović o Tvrtkovom krunisanju u djelu „Istorija srpskog naroda“ piše:
Posle uspeha postignutih protiv Altomanovića i Balšića rešio je Tvrtko da svoje delo kruniše i vidno. U Miloševu, nad grobom Sv. Save, verovatno na Mitrov-dan 1377, krunisao se Tvrtko za kralja „Srblnєmь i Bosně i Pomorih i Zapadnimь Stranamь“. Krunisanje nije izvršeno u Žiči, po staroj tradiciji Nemanjića, po svoj prilici za to, što se ona nije nalazila u Tvrtkovoj vlasti, ali je Mileševo, sa grobom Sv. Save, čiji je kult među Srbima bio već znatno razvijen, i kao zadužbina Nemanjića izabrano namerno da se naglasi to vezivanje za staro nasleđe. Od tada, on se, po običaju srpskih vladara, naziva Stefan Tvrtko; na svoj dvor dovodi posebnog logofeta iz Raške i s njim srpske kraljevske običaje; od Dubrovčana prima 2.000 perpera svetodimitarskog dohotka koji su oni dotle plaćali srpskim vladarima.
Sam Tvrtko u povelji Dubrovčanima od 10. aprila 1378. kaže: „ … i idoh v srbskuju zemlju … i tamo šdšu mi venčan bih bogom darovanim mi vencem na kraljevstvo preroditelj mojih“, tj. Nemanjića. Mavro Orbin u svome delu „Kraljevstvo Slovena“ navodi da je krunisan „od strane mitropolita manastira Mileševe i njegovih monaha u crkvi pomenutog mesta“. Ivan Lučić u trećoj glavi četvrte knjige „O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske“ piše:
Prema Orbinu, Stefan je dok je bio živ upotrebljavao titulu bana, a njegovog sinovca, takođe Stefana, zvanog Tvrtko, naslednika Banovine, Lajoš, kralj Ugarske, obdario je bosanskom krunom… Tako je, dakle, bosanski ban, uz pomoć i dozvolu srodnika i zeta Lajoša, uzeo titulu ’od Kraljevstva Raške’, ali pošto su on i njegovi naslednici boravili u Bosni, nazivani su kraljevima Bosne. Prvi pomen ovog kralja Raške pronađen je u pismu Marije, kraljice Ugarske, upućenom Dubrovčanima [1383. godine].
Farlati piše na osnovu Orbina i Lučića:
Pošto je porazio domaće i strane neprijatelje, Tvrtko je uz pristanak svog zeta kralja Lajoša, uzeo 1376. godine titulu kralja Bosne. Pošto mu je uz svečanu pompu i priredbu mitropolit, ili kojnovijarh vasilijevskog manastira Mileševe predao kraljevske insignije, izabrao je da se zove Stefan Mirča. Međutim, kada je u onim ratovima, koje je Lajoš vodio protiv kraljeva Srbije, zadobio mnoštvo pristalica i zauzeo deo Raške, pridodao je sebi titulu kralja Raške, pre svega zato što je posle smrti poslednjeg srpskog kralja Vukašina ovo kraljevstvo, koje su delom zauzeli Turci, a delom susedni gospodari, ostalo bez svog kralja. Zato se u svojim poveljama tituliše kao Stefan Tvrtko po milosti božjoj kralj Raške, Bosne, Primorja (tj. oblasti Zahumlja koja se prostire sve do mora, koju je kasnije poverio kneževima iz porodice Hranić) itd.
Što se tiče datuma krunisanja, dugo je bila prihvaćena Orbinova godina, tj. 1376. Tako Lučić piše: „Kako Orbin navodi, tom prilikom, posle poraza Vukašina kralja Raške, ban Bosne je dobio odrešene ruke, te uzeo titulu 1376. godine. Naime, pronađen je podatak da je 1374. godine Tvrtko, sin Jelene, još imao titulu bana Bosne“ (qua occasione Banum Bosnae victo Vuchasino Rege Rasciae titulum sumpsisse conjici potest anno 1376. ut Orbinus refert, cum anno 1374 Tuartkum Helenae filium adhuc Banum Bosnae titulum habuisse memoria reperiatur). Tek je objavljivanjem „Srpskih spomenika“ Konstantina Jirečeka taj datum doveden u pitanje. Na osnovu građe iz Dubrovačkog arhiva, Jireček je utvrdio da je Tvrtko krunisan negde između 23. februara i početka novembra 1377. Pošto je odredio terminus ante quem non non i terminus post quem non, u svojoj „Istoriji Srba“ napisao je da se krunisanje odigralo negde u leto 1377. Ne samo što je posle toga prihvaćena 1377, nego je, štaviše, bilo pokušaja da se taj događaj vremenski još bliže odredi. Tako je npr. Dinić dopustio mogućnost da je Tvrtko krunisan na dan svetog Dimitrija.
Isto tako, ne može se tačno odgovoriti ni na pitanje o kakvoj se kruni ovde radi. Jireček smatra da je Tvrtko po svoj prilici krunisan „starom krunom Stefana Provovenčanoga“. Ćorović pomišlja na „neki nov venac koji je bog darovao lično njemu“. Međutim, kako podseća Ćirković, ni jedan ni drugi zaključak ne počiva na pouzdanim temeljima.
Posle Tvrtkovog krunisanja za kralja 1377. i vladalačka titulatura se promenila. Dok je pre krunisanja nazivao sebe „mi Tvrtko, milostiju božijom ban bosanski“, odnosno „nos Tuercho dei gratia Bozne banus“, posle krunisanja njegova titula već glasi „mi o Hriste Isuse blagovernomu i bogom postavljenomu Stefanu, kralju Srbljem i Bosne i pomoriju i zapadnim stranam“.
Tvrtko se krunisao za kralja i preuzevši tradicije srpskog kraljevstva preuzeo i primanje najvećeg tributa srpskih vladara, Srpskog ili Svetodmitarskog dohotka (1378), Stonski dohodak je bio najveći vladarski tribut bosanskih banova.
Nakon krunisanja Tvrtko je na velikom vladarskom dvostranom pečatu, u lijevi grbovni štit koji okružuje lik vladara smjestio heraldički motiv dvoglavog orla, koji je sa određenim izmjenama koristio i kralj Dabiša.
