Austrougarska je na današnji dan 1914. godine, mjesec dana poslije atentata u Sarajevu u kojem je ubijen prestolonasljednik Franc Ferdinand, objavila rat Srbiji, otpočevši tako Prvi svjetski rat, u kojem će Crno-žuta monarhija i nestati, dok je srpska vojska oslobodila sve južnoslovenske zemlje.
DVA TELEGRAMA OBJAVE RATA
Ministar spoljnih poslova Austrougarske grof Bertold uputio je Vladi Kraljevine Srbije, 28. jula 1914. godine, otvoreni telegram u kojem se navodi: „Austrougarska smatra da se od sada nalazi u stanju rata sa Srbijom“.
„Budući da Vlada Kraljevine Srbije nije na zadovoljavajući način odgovorila na notu od 10/23. jula 1914. godine koju je uručio austrougarski poslanik u Beogradu, carska i kraljevska Vlada je prinuđena da se sama pobrine za očuvanje svojih prava i interesa i da, u tom cilju, pribegne oružanoj sili.
Prema tome, Austrougarska smatra da se od sada nalazi u stanju rata sa Srbijom“.
U originalnom nacrtu objave rata Srbiji, napisanoj dan prije – 27. jula, koja je identična tekstu telegrama koji se čuva u Državnom arhivu Austrije, nalazila se i /polu/rečenica koja je precrtana plavom olovkom i nije poslata u Beograd.
Rečenica glasi: „a naročito s obzirom na to da su srpske trupe već napale jedan odred Carske i kraljevske vojske u blizini Kovina“.
Ova rečenica je dokaz da je Austrija planirala da izazove rat po svaku cijenu.
PAŠIĆ PRIMIO TELEGRAM U HOTELU TOKOM RUČKA
Tadašnji predsjednik Vlade Srbije Nikola Pašić reagovao je na objavu ratu rekavši: „Bog će pomoći pravednicima“.
„To smo i očekivali. Naša je stvar pravedna“, bile su riječi srpskog premijera Nikole Pašića kada je za ručkom 28. jula 1914. godine u niškoj kafani „Evropa“ primio telegram objave rata Austrougarske Srbiji.
Ovaj događaj i reagovanje Pašića zabilježili su službenik Ministarstva inostranih dela Ivan Gerasimović i pjesnik Sibe Miličić.
Sjećanja na uručenje telegrama objave rata ostavio je i Vasilij Nikolajevič Štrandman, ruski otpravnik poslova u Srbiji, koji je taj događaj opisao u svojoj knjizi pod nazivom „Balkanske uspomene“.
Štrandman piše da se oko jedan čas poslije podne u hotelu „Evropa“ okupio diplomatski kor i ministri – diplomate su bile napolju za velikim zasebnim stolom, u kafani se našao i njemački poslanik baron Grizinger, a Pašić je sa suprugom Đurđinom i kćerkama Darom i Pavom sjedio za zasebnim stolom.
Oko dva časa poslije podne kroz kapiju restoranske bašte ušao je poštar, prišao mu i iz torbe izvukao telegram.
„Pašić ga je uzeo, pročitao sadržaj, prekrstio se i pružio ga meni. U telegramu je grof Bertold javljao iz Beča da je austrougarska Vlada objavila rat“, navodi Štrandman.
Pašić je kasnije tog dana telegram pročitao okupljenim Nišlijama.
Telegram objave rata Austrougarske Srbiji poslat je 28. jula u 11.10 časova, napisan na službenom francuskom jeziku, a iz Beča je preko Bukurešta stigao redovnom poštom u 12.30 časova u Niš.
Primio ga je, vjerovatno, dežurni u Ministarstvu inostranih dela koji je požurio da ga preda predsjedniku Vlade.
Budući da nije stigao diplomatskom poštom, baron Grizinger, njemački poslanik koji je nakon prekida diplomatskih odnosa Srbije i Austrougarske čuvao i interese Austrougarske, nije o telegramu ništa znao.
Pašić je odmah zatražio provjeru autentičnosti telegrama kod rumunske strane.
Nota koja je upućena iz Beča 23. jula i koja je sadržavala određene zahtjeve Srbiji zbog sarajevskog atentata bila je, u stvari, ultimatum i Srbija nije mogla da prihvati tačke koje su zadirale u njenu suverenost.
Rok za odgovor bio je 48 časova, a predao ga je lično Pašić 15 minuta prije isteka roka, u 17.45 časova tog 25. jula.
Kad se vratio u Ministarstvo, već ga je čekao odgovor barona Gizla, austrougarskog poslanika, da nije zadovoljan i da napušta Beograd.
Telegram kojim je objavljen rat Srbiji označio je i početak Prvog svjetskog rata.
Srbija je u tom odbrambenom ratu izgubila 1.100.000 stanovnika, ali je na kraju bila na pobjedničkoj strani.
SPLIĆANI PORUČIVALI SRPSKIM VOJNICIMA: DOBRO DOŠLI SOKOLOVI NAŠI!
Srbiji su saveznici 1918. godine nudili dvije opcije – da kao pobjednik uzme srpske teritorije u BiH i Hrvatskoj ili napravi zajednicu Južnih Slovena.
Na molbe tadašnjih predstavnika Hrvata i Slovenaca, Srbija se odlučila za drugu opciju i stvorila Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je prerasla u Kraljevinu Jugoslaviju.
Euforija i sreća u dalmatinskim gradovima i Zagrebu, koji su bili dio Italije odnosno Austrougarske, bila je velika, a srpski vojnici su dočekani sa laskavim riječima dobrodošlice uz mnogo stanovnika na centralnim trgovima.
Splićani su doslovno molili srpske vojnike da uđu u grad i spriječe da Italija ponovo preuzme Split, odnosno Spalato /italijanski naziv/.
„Dobro nam došli nepobjedivi sokolovi naši! Dobro nam došli oslobodioci naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji. Blagosloven bio čas kada vas vidjesmo. Blagoslovena vam svaka stopa bila.
Blagosloveni opustjeli domovi vaši, koji se u crno zaviše da nama uzmogne sinuti ovo zlatno sunce slobode, što nas sada obasjava. Koliko smo čeznuli za ovim časom! Zajedno sa vama kličemo onome koji vas je pripremio za pobjede, vrhovnome vođi vašemu, unuku velikog vožda Karađorđa, kralju vašem i našem.
Da živi kralj Petar! Da živi srpska vojska!“
Ove riječi izgovorio je splitski gradonačelnik Josip Smodlaka dočekavši na rivi Drugi bataljon 13. pešadijskog puka Timočke divizije 20. novembra 1918. godine.
Oko 20.000 Splićana i navijača „Hajduka“ /koji je osnovan sedam godina ranije/, dočekalo je srpsku vojsku povicima: „Živjela srpska vojska! Živjela Jugoslavija!“.
Slični dočeci upriličeni su u Rijeci, Dubrovniku i Šibeniku.
