Priča o pojavljivanju duhova ubijenih Srba je zasnovana na svjedočenja nekoliko bivših vojnika i oficira tkz. Armije Republike BiH i Vojske Fedracije BiH:
Prva priča:
- „Bio sam određen na stražu skladišta u Bradini u smjeni uveče nekada, ne sjećam se tačno. Bila je ta priča kako su naši u ratu ubili 7,8 zarobljenih Srba ovde u kasarni i da se ne zna gdje su ih zakopali. Neko je govorio u ćošak jedne ograde unutar te kasarne, neko kod hangara, ili u obližnjoj šumi. Nikada nisam vjerovao prije u te priče. Bila je mrkla noć, što kažu, ne vidiš prst pred okom. Tišina potpuna je jeziva bila sama od sebe. Kontam, bolje i ovde nego na liniji. Taman sam sjeo kod jednog handara da smotam neki duvan i dok onako u mraku napipavam na lijevi džep vojne košulje, čujem škripu vrata. Potegnem pušku, kontam neko uđe u magacin. Obiđem ga, uperena puška, oko magacina sve, nema ništa. Čujem opet korake, pa opet škripa vrata od istog onog hangara pored koga stojim. Tada sam se već prestravio. Imam neki čudan osjećaj kao da mi se neko približava. Odjednom stade. Gledam, nigdje nikoga. Onda čujem jak udarac vratima hangara, e što kažu, tada me je bilo pa nestalo. Počeo sam da trčim, neko je trčao za mnom, uporno, čuo sam korake, kao da mi je metar iza leđa, čuo sam i disanje. Jedva sam uletio u stražaru. Ne sjećam se, mislim da sam na kratko izgubio svijest. Razvodnik straže je bio Haris iz Sarajeva, kome sam sve ovo ispričao, koji mi je na kraju rekao, pa nisi jedini da ti se to desilo. Ispriao mi je da se i njemu ukazala siuleta čovjeka u čizmama dok je jednom prilikom razvodio stražu“.
Druga priča:
- „Bila je to Vojska Federacije BiH, negje 1999.godina, a ja sam bio na službi u Bradini. Bila je i mlada vojska, koja je držala stražu tih magacin. Izašao sam iz rata ko narednik i obavlja sam dužnost komandira straže taj dan. Naslušao sam se raznih priča o pojavi duhova u kasarni, a svi su šaptali o ubijem Srbima u kasarni tokom 1992.godine. Pođem jednu noć u obilazak straže, bilo e oko 12 uveče. Prolazeći pored jdnog magacina (a govorilo se da su tu streljani ti Srbi), čujem neko hodanje unutra, lupanje. Pomislih, stražar možda ušao, pa se zavukao da spava. Priđem vratima, stoji pečet uredno, plomba. Ali uporno čujem hodanje unutra, lupanje. Obiđem okolo magacina, sve uredno. Odlučim ući u magacin jer mislim se ufatiću nekoga i time opravdati moje obijanje pečeta i plombe. Otrčim do stražare, uzmem ključ od toga magacina i brzo se vratim opet do istog. Zadihan sam, umorih se. Otvaram, pušku sam reptetirao dok sam trčao i polako ulazim sa baterijom. Tišina potpuna. Krenem prema sandcima koji su nekako bili na sredini složeni, a to je nekih 10 ak metara od vrata, kada začuh korake iza sebe, zamalo u tom naglom okretu da ispucam rafal municije, ali nigdje nikoga. Opet koraci, i kao da neko ide prema meni, lupa nekim željezom, približava se, a meni svaka dlaka na glavi se podigla. Gledam baterijom, nema nikoga. Odjednom me nešto hvata za prsa i gura me, gura me sve jače i jače. Nekako, kao da sam se istrgnuo i počeoda bježim ko bez glave. Ispala mije puška, nisam se ni obazirao. Znao sam šta je, znao sam za priče, sve mi je prošlo kroz glavu. Dan danas kada se sjetim, osjetim strah. To se desilo, ima nešto. Moje mišljenje je da tu lutaju duše tih ubijenih. To vam svaki vojnik zna priču koji je bio u Bradini na dužnosti ili straži“.
Treća priča:
- „Ja sam vjernik, vaspitavan sam tako. Nikada nisam vjerovao ni u šta osim u Alaha i njegove moći. To je bila negdje 2001.godina možda, onaj veliki snijeg kada je pao. Te noći sam bio određen na stražu. Bila je to jedna baraka u vrhu same te kasarne. U tu baraku smo mogli ući unutra i ispod stepenica smo znali da namjestimo, pa i spavamo. Uđem ja te noći u baraku i taman se raspremam, čujem korake niz stepenice iznad mene, silazi neko, korak po korak. Odjednom kao da se otvaraju vrata i opet koraci. To je ljudi bilo jedan sat po noći i nema tu nikoga. Komandir straže je moj drug Nermin koji je ostao da spava, razvodnici dole u stražari. Odjednom opet ti koraci i nek ide prema meni. U strahu sam počeo da učim (tako se kaže kod muslimana kada se moliš Bogu), ali ti koraci sve su bliži bili. Izašao sam ispod stepenica, vidim čovjeka u bijelom koji mi prilazi, kao da sija. Ja se ne sjećam kuda kako sam pobjegao, trčao sam ko bez duše pravo do parkinga. Skroz sam istrčao iz kasarne. Ključ od auta jebio kod mene. Vozio sam tada nekog juga crvenog, koji često nije htio a upali, ali tada je upalio iz prve i počeo da vozim kući prema Sarajevu. Kada sam stigao kući, sa fiksnog telefona sam nazvao u kasarnu Bradina komandira straže, ovoga Nermina i rekao mu se da se ja tamo ne vraćam. Kratko sam mu rekao šta je bilo, a on mi je rekao, vjerujem brate. Kasnije kada smo pričali, on je potvrdio da je čuo desetak tih priča i često je sumnjao od njih, ali pošto sam mu ja to ispričao, koji vrijedim za nekoga ko je u vjeri, onda je sve povjerovao. Potpom mi se i on povjerio šta je sve slušao. Siguran sam da je to bila utvara, duh, džin, kako god rekli.
I zaista, kružila je priča među muslimanskim vojnicima koji su u ratu i posle njega bili na dužnosti u kasarni Bradina, kako se pojavljuju ubijeni Srbi. Bilo je čak priča da su nekoga prepoznali, da im se javio i slično. Za jednog tvrde da je od toga potpuno poludio, a bilo i onih koji su po cijelu izbacivanja iz službe nisu htjeli da na stražu u Bradinu, baš zbog ovih priča“.
/Redakcija portala/
