Borislav Radić (1954-1992) je bio komandant interventnog voda Vogošćanske brigade Sarajevsko-Romanijskog korpusa Srbske vojske u Bosni i Hercegovini, koji je dao veliki doprinos u odbrani ovog sarajevskog naselja od agresije muslimanskih ofanziva na početku bosansko-hercegovačkog rata devedesetih godina 20. vijeka.
Poginuo je sredinom jula mjeseca 1992. godine na sarajevskom ratištu pod nerazjašnjenim okolnostima, u jednoj zasjedi zajedno dok je bio sa svojim saborcem Predragom Žarkovićem, koji je poginuo dva mjeseca kasnije. Posthumno su odlikovani Ordenom Republike Srbske.
Iza sebe Boro Radić je ostavio troje djece iz dva braka. Njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz vogošćanskog groblja i 2017. godine prebačeni na vojničko groblje Mali Zejtinlik, opština Sokolac na Romaniji, gdje se nalazi inače najveći broj poginulih pripadnika VRS tokom bosansko-hercegovačkog rata.
Boro Radić je prije rata bio poznat kao sportista, ljubitelj borilačkih vještina, a u karateu je imao crni pojas 4. dan…
Živio je godinama u Francuskoj, gdje je stekao veliki imetak i među tamošnjim džet-setom se visoko kotirao.
ŽIVOTOPIS
Borislav Radić od oca Milana je rođen 1. januara 1954. godine u naselju Vogošća, koje se nalazi u sjevernom djelu grada Sarajeva.
Još kao mladić bio je poznat među Sarajlijama kao neko ko voli borilačke sportove: prvo rvanje, pa boks i tamo je ostvario dobre rezulate… a na kraju se najviše posvetio karateu. Trenirao je u klubu „Bosna“, gdje je dobio priznanje crnog pojasa 1. dan. Njegovo tijelo je bilo prirodno izvajano poput vretena, pa je Boro jedno vrijeme se bavio i atletskom gimnastikom.
Sredinom 1970-ih godina nije bio voljan da dirinči u Sarajevu za prosječnu radničku platu, želio je mnogo više. Tako se otisnuo put Francuske, gdje je dostigao titulu majstora karatea crni pojas 4. dan.
Tamošnji džet-set je vrlo brzo uvidio njegovu brzinu i sposobnosti, pa je postao čuvar mnogim likovima iz tog svijeta. Kuloarske priče govore da je sarađivao čak i sa albanskim mafijašima za veliki novac naravno. Njegovo prijeratno bogatstvo je bilo procenjeno i par miliona njemačkih maraka.
Boro Radić je volio oružje i bio kolekcionar istog… čak i za poklon je volio da daje pištolje.
Sarajevski mangupi mlađe generacije često su od starijih slušali priče o Bori Radiću. Tako je stvoren mit o čovjeku koji nema straha… Krajem sedamdesetih godina 20. vijeka Boro Radić se za kratko vratio u Vogošću, a ta vijest je gromko odjeknula u cijeloj sarajevskoj kotlini.
Tek što je došao u Sarajevo Boro Radić je posjetio svoj nekadašnji karate klub i pokazao im titulu karate majstora koju je stekao tamo, a to je crni pojas 4. dan… Međutim, oni iz ljubomore nisu htjeli da mu odaju priznanje iako u to vrijeme samo dva čovjeka na teritoriji bivše Jugoslavije su imala tako nešto: Boro Radić i Ilija Jorga, koji se smatra pionirom ove drevne istočnjačke vještine na Balkanu. Boru to nije zanimalo, već je samo pokazao šta zapravo posjeduje. Shvatio je da za njega tu nema mjesta pa nije više tamo ni odlazio.
Dok je boravio u Sarajevu par godina, Boro Radić je bio čuvar elitnih lokala glavnog grada Bosne i Hercegovine, što mu je donosilo dobru zaradu, ali i sukobe sa kavgadžijama i žestokim momcima koji su htjeli da oni budu „gazde“. Boro je to sve riješavao bez problema i mnogi su podvijali rep gdje bi se on pojavio.
U Francusku se vraća 1982. godine i bio tamo desetak godina, sve do početka 1990-ih gdje je uživao veliki ugled, a imao je renome „najopasnijeg Srbina“ u inostranstvu… Međutim, kada je izbio rat na područiju SFRJ, odnosno kada se ta država počela razbijati u krvi, njemu je to bio signal da dođe i pomogne svom narodu, odnosno zaštiti nejač. Znao je Boro šta znači rat na Balkanu…
RATNI PUT
Dok su poznati sarajevski kriminalci pridošlice iz Starog Rasa tzv. Sandžaklije u to vrijeme pravili i organizovali paravojne formacije, Boro Radić je u Vogošći organizovao u proljeće 1992. godine miting protiv rata… Bila je to kolona duga kilometrima, a najviše je bilo mladih, jer oni su u Bori Radiću gledali idola. Tada su pravljeni i spiskovi gdje su upisivani ljudi koji nemaju oružje, a žele da brane Vogošću pošto su pripadnici tkz. Zelenih Beretki i tkz. Patriotski Lige već uveliko napadale sarajevske kvartove gdje je bilo Srba: pljačkali, ubijali, tukli, silovali itd.
Boro Radić nije bio zadojen mržnjom, niti je imao šovinističke ispade. Baš naprotiv, njegove dvije supruge: Bisera i Zehra bile su muslimanske nacionalnosti. Na sve načine je pokušao da zaustavi rat jer je shvatio kakvo zlo donosi. Ipak, kada je miniran poznati lokal Sebastijan u Vogošći i sam Boro Radić je shvatio da je „vrag odneo šalu“ i da mora da brani svoj narod. Tako je postao komandant interventnog voda u Vogošćanskoj brigadi u Sarajevsko-Romanijskom korpusu VRS.
Nije se libio da stane ispred svojih saboraca i da krene u oslobađanje Vogošće i ostalih dijelova Sarajeva. Između ostalog upao je u policijsku stanicu Vogošće početkom aprila 1992. godine i zarobio muslimanske policajce. Tako je takođe i pogon fabrike „Pretis“ koja je proizvodila uglavnom vojne stvari (najviše municiju), pa je tako i nju oslobodio, jer je znao šta ona znači u ratu.
I tokom samog rata Boro Radić je ispravljao „krive Drine“ odnosno štitio slabije ljude. Zato su ga mnogi obožavali. Ranjavan je više puta. Iako su ga zvali više puta da se vrati u Francusku gdje bi imao primamljive poslovne ponude, on je odbijao. Ostao je u Sarajevu.
Za razliku od mnogih komandanata tokom rata na sve tri strane Boro Radić je bio neko ko je prošao svijeta i vidio mnoge stvari, kojima je želio da kultiviše svoj kraj. U hotelu „Park“ je smjestio svoj štab, gdje nije dozvolio nered, naprotiv, blisao je hotel punim sjajem.
Takođe, Boro Radić nije bio galamdžija, već je tiho divanio i rijetko je bilo da izdaje naredbe. Mada je on vrlo dobro kontrolisao situaciju i svoju jedinicu. I u tim ratnim vremenima, Boro Radić je znao da se našali.
Lično Juka Prazina je na početku rata zvao Boru Radića i ponudio mu ogromnu sumu novca, kako pričaše upućeni tada je dobijao 1.000.000 DEM ako napusti Sarajevo… koji bi mu isplatio preko Alije Izetbegovića, muslimanskog ratnog vođe.
Isto tako, u jednoj priči između Nikole Poplašena, tadašnjeg potpredsjednika Narodne skupštine i Bore Radića, jasno je Boro stavio do znanja da neće dozvoliti da se mašine odnose iz Vogošćanskih fabrika koje je tražio Radovan Karadžić, tadašnji predsjednik Republike Srbske. Nekoliko dana poslije tog razgovora Boro je bio mrtav.
POGIBIJA I SAHRANA
Njegov ratni put i borba je ipak smetala, jer Boro Radić nije pljačkao, nije se bavio švercom, nije volio te stvari. To je smetalo lokalnim gazdama podzemlja tj. ratnim profiterima i pala je odluka da se Boro Radić ukloni. Tako da je nalog za njegovu likvidaciju stigao sa srbske strane.
Kod kafane „Ranč“ u vogošćanskom kvartu Ljubina napravljena mu je zasjeda 19. jula 1992. godine u kasnim popodnevnim časovima. Preko motorole je javljeno: „ptičica je poletjela“. Kontraverze kažu da je izvjesni policajac Petar Motika koji je bio u lošim odnosima sa Radićem, to javio muslimanskoj strani, iako ovo nikada nije dokazano. Ispada da je jedinica Enesa Duraka to izvršila.
On je krenio da pomogne svojim saborcima koji su držali liniju. Pored njega su bili Predrag Žarković i još par saboraca, s tim da je Žarković poginuo 18. septembra te godine na brdu Žuč iznad Sarajeva. Radićevo ubistvo nikada nije rasvetljeno od pravosudnih i bezbedonosnih organa Republike Srbske.
Na njegovoj sahrani došla je gotovo cijela Vogošća i okolna mjesta, da mu daju posljednji pozdrav i odaju poštu za učešće u ratu. Bilo je tu ljudi svih vjera i nacija.
Sahranjen je na porodičnom groblju u Radića Potoku par dana kasnije. Oproštajni govor je održao Dragoslav Bokan.
ZAOSTAVŠTINA
Interventi vod kojim je komandovao poslije njegove pogigije ponio je njegovo ime, a komandu je preuzeo Slava Vuković, njegov zamjenik. Ova jedinica se borila sve do potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora 1995. godine i dala veliki doprinos u stvaranju srbskog entiteta u Bosni i Hercegovini.
Posthumno su Boro Radić i Predrag Žarković odlikovani Orednom Vojske Republike Srbske, kao njeni tvorci.
Posmrtni ostaci Bore Radića su ekshumirani po želji njegovih saboraca 24. marta 2017. godine, jer je njegov grob često skrnavljen od muslimanskih ekstremista i preseni na vojničko groblje Mali Zejtinlik (opština Sokolac iznad Sarajeva), na kome se nalazi preko 1.000 boraca Sarajevsko-Romanijskog korpusa Srbske vojske u BiH.
Pjevač narodne i rodoljubive muzike Miroslav Mića Pržulj je napisao jedni pjesmu za Boru Radića.
Preuzeto sa portala: www.Bosna-Hercegovina
