Među zadnjim hajducima ovog atara bili su Đuro Zekanović i Jovo Tandarić, ostali u svježem pamćenju i opjevani uz gusle. Đuro je od porodice Pekića, ali zbog očevih zelenih očiju prozvaše ga Zekanović. Živio je u selu Rogoušići (Mokro). Otišao tako Đuro sa dva svoja konja u Sarajevo da trguje namirnicama. Tu ga prpoznaje nevjesta Raševića. Ona ga okrivljuje da je opljačkao njenog brata Lazara i tom prilikom mu uzeo košulju i čarape. Pravdao se Đuro da je košulju dobio u miraz, a čarape kupio. Nije to pravdanje pomoglo, već je nevjesta ostala pri svome. Razjareni i uvrijeđeni Đuo uzima nevjestu, odigne je visoko i naglo ispusti, ona lupi o kaldrmu i ostane mrtva.
Poslije ovog čina, ubica bježi sa konjima da ga žandarmi ne stignu, dolazi u svoje Rogoušiće, ostavlja konje, a prihvata oružje i odlazi u hajduke.
Nije pomogla ni molba Đurove „vjerne ljube“, koja ga je molila da ne ide, ali ode Đuro, jer kaže: „izgubio je obraz pred svijetom“..
U ovom poslu pridružuje mu se i Jovo Tandarić, momak iz Kadina Sela, i moga su zla počinili. Jednog dana 1881.godine Đuro dolazi kod Ždrala, svojih kumova, na krsnu slavu. Kumovi su ga tom prilikom otrovali, te žandarme izvjestili da je hajduk u njihovoj kući. Došli žandarmi i kroz prozor pucaju u mrtvog Đura. Porodica Ždrala he u svom selu izumrla, a narod to dovodi u vezu sa prokletstvom zbog odnosa orema svome kumu. Jovo je stradao od svojih drugova hajduka. I tako se u ovom kraju završava jedno razdoblje hajdukovanje 19.vijeku.
