Kazan za rakiju u vlasništvu Vukana Pejića iz sokolačkog naselja Brezjak stariji je od jednog vijeka, ali se još koristi i mučenica prolazi kroz njegovu lulu i krijepi duše ljubitelja čiste šljivovice.
Zapremina kazana je svega 50 litara, ali su tone rakije iz njega istekle, a hiljade izvornih pjesama je uz njega ispjevano dok se čekalo da prve kapi rakije ili, kako su ih zvali, bašica poteknu iz lule. Uz kazan i pjesmu pojedene su stotine kilograma suvog mesa i krompira pečenog u žaru.
Vukanov djed, čije ime Pejić nosi, bio je solunski dobrovoljac iz sela Sabanci na Nišićkoj visoravni i jedan od devetorice iz ove porodice od kojih su šestorica preživjeli Solunski front i kao oslobodioci došli iz Prvog svjetskog rata.
Nakon završetka rata i demobilizacije, Vukan se vratio u svoje selo, formirao porodicu i počeo obnavljati u ratu zapušteno imanje.
Nekoliko godina nakon rata naručio je i kupio kazan za rakiju, budući da je imao veliki voćnjak. Voće je u to vrijeme dobro rađalo bez ikakve hemijske zaštite, jer nije bilo različitih oboljenja kao danas.
Djedov imenjak kaže da precizno ne zna kada je tačno kazan kupljen, ali je poznato da je to učinjeno između 1921. i 1923. godine jer se zna da je kazan bio stariji od najstarijeg djedovog sina Slavka, koji je rođen 1924, a to znači da kroz bakrenu lulu rakija protiče duže od jednog vijeka.
Kazan je napravljen na sarajevskoj Baščaršiji u kazandžijskoj radnji, gdje još stoji natpis „Blagojević“ ispisan i ćirilicom i latinicom. To je i jedini ćirilički natpis sačuvan u Sarajevu iznad neke zanatlijske radnje.
Iako je preživio dva rata, kazan je dobro očuvan i još je funkciji, a rakija koja je proticala kroz njegovu lulu uvijek je bila čista, pitka, dobrog ukusa i kvaliteta. To su potvrđivali mnogi domaćini brojnih generacija koji su koristili ovaj kazan za pečenje šljivovice. Često je domaća šljivovica korištena i kao lijek.
Kazan je korišten za potrebe Vukanove porodice i njegovih bližih rođaka iz sela, dok nikada nije upotrebljivan u komercijalne svrhe radi „kazanije“ i zarade.
LULA BILA OŠTEĆENA RADI KOMUNISTIČKOG POREZA
Vukan priča da su na kazanu obavljane samo neke sitne popravke. Vidljivo je da je lula zaletovana na dva mjesta, a Vukan kaže da su popravke vršene nakon što ju je nožem probio njegov stric Slavko.
Nakon Drugog svjetskog rata tadašnja komunistička vlast uvela je razne poreze, pa je oporezivala i kazane za rakiju. Posebno rigorozno sprovođen je zakon nad stanovništvom koje nije pokazivalo simpatije prema toj vlasti. Umjesto naplate poreza vršena je pljačka i otimačina imovine, a čeljad ostavljana bez hrane.
„Stric Slavko, kao odani Srbin, pripadnik četničkog pokreta, kao i skoro svi Srbi sa Nišićke visoravni, nikada nije prihvatio komunistički sistem i vlast, pružao je neki svoj tihi otpor i oštetio je kazansku lulu da dokaže da kazan ne koristi i da izbjegne plaćanje poreza“, kaže Vukan.
U godinama nakon Drugog svjetskog rata voćnjaci su uređeni i šljive su izuzetno rađale svake godine.
Kazan je u tajnosti, ipak, korišten za pečenje rakije jer je lula zamazivana debljim slojem tijesta i alkohol nije isparavao dok je prolazio kroz oštećenu lulu i kondenzovao se, a komunisti se nisu dosjetili da se, uprkos vidljivih oštećenja, lula može koristiti i kazan upotrebljavati.
Kada je taj zakon ukinut, lula je osposobljena i sa komunističkim „ranama“ još je u upotrebi.
„Na ovaj kazan samo se pekla rakija od šljiva i nikada od nekog drugog voća. Pažljivo je održavan i korišten, bakar je kvalitetan i očuvan, pa unutrašnjost kazana djeluje kao nova. Kazan je izrađen od kvalitetnog materijala i uz pažljivo rukovanje i dobro održavanje još je u upotrebi“,ističe Vukan.
DOBROVOLjCI
Vukan Pejić bio je jedan od tridesetorice braće i bližih rođaka iz familije Pejić koji je nasilno mobilisan u austrougarsku vojsku. Od njih 30 mobilisanih ili odvedenih u logore u raznim dijelovima Crno-žute monarhije, 13 je poginulo u Prvom svjetskom ratu. Tako je nastala pjesma u znak sjećanja na stradale srodnike: „Pejića je 13 brata poginulo Prvog rata“.
Od njih 13, Božo, Ostoja i Dimšo poginuli su u proboju Solunskog fronta.
Jerkan je nastradao u logoru u rumunskom Aradu, dok je ostalih devet poginulo na raznim ratištima ili su strijeljani na nekim od brojnih stratišta za Srbe i nikada im se nije saznalo za grobove. Neki su bili ranjeni i vratili se kućama na liječenje.
Petar je uspio pobjeći iz logora u Aradu i pješice doći u rodno selo. Dušan i Niko su prebjegli iz austrougarske vojske i predali se Rusima, na čijoj strani su ratovali i ranjeni su, kako je u istoriji nekada učeno, u teškim borbama u Dobrudži, u sadašnjoj Rumuniji. Liječili su se u Odesi /današnja Ukrajina/, gdje su dočekali kraj rata, oporavljajući se i radeći pozadinske poslove. Iz Odese su se vratili kućama u rodne Sabanke 1919. godine, većinom pješačeći preko mnogih rijeka i planina, a pričali su da im je, kao gorštacima, bilo najteže hodati po beskonačnim ravnicama.
Šestorica Pejića su se vratili kućama kao oslobodioci. Vukan, Vaso, Savo, Kojo, Milo i Aleksa su, nakon proboja Solunskog fronta, oslobođenja Srbije i ostalih prostora na kojima je nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavija, došli iz rata kao pobjednici i nastavili život sa preživjelim ukućanima, obnovili zapuštena imanja, formirali porodice i živjeli težačkim životom kao i svi što su tada u tim krajevima, bez ikakvih povlastica.
