Koviljka Vuković iz Rogatice, po rođenju Planojević, između Prvog i Drugog svjetskog rata poznate i bogate seoske porodice iz zaseoka Mrkonjići kod Borika, prema nezvaničnim podacima, jedna je trenutno od najstarijih žena, a možda i muškaraca, u opštini Rogatica. Nedavno minulog 11. oktobra ušla je u 99 godinu života i još se dobro osjeća. A tek kako dobro pamti,pogotovo o tome šta je i kako nekada bilo, tu je malo šta zaboravila
Ja sam, počinje Koviljka svoju životnu priču, treće od sedmoro đece iz drugog braka moga oca Vase i majke Stoje, rođeno Džida, kojoj je to bio prvi i jedini brak. U prvom braku moj otac je sa Jelisavkom Ćorić, sestrom takođe dobro stojećeg seljaka Sime iz obližnjeg sela Sjeversko. Sa njom je rodio četvoro đece i sva su dok je njihov otac, natjeran silom, ratovao za Austrougarsku i njenog ćesara, zajedno sa majkom nakon izganstva, a zbog nikakvih životnih uslova u ratnim godinama, pomrla u selu Pilica kod Nove Varoši u tada porobljenoj Srbiji. Da te tragedije nije bilo, ko zna da li bi ja i mojih šest rođene braće uopšte bilo, sa malom dozom smijeha prisjeća se baka Koviljka očeve priče koju je godunama slušala, posebno kako je ona i njenih šest braće došli na svijet i kazuje:
Nakon višegodišnjeg ratovanja i propasti Austrougarske moj otac Vaso vratio se kući u Mrkonjiće. Ubrzo se i oženio. Ovoga puta sa Stojom Džida iz obližnjeg boričkog zaseoka Oprašići i sa njom uz mene kao jedeinicu rodili sinove: Rada, Savu, Panteliju-Panta, Petra, Vojina i Jovu, koji je jedino još živ i kao penzionisani profesor na bogoslovskim školama i sveštenik živi u Beogradu, a tokom svakog ljeta dođe i u naše Mrkonjiće.
Iako sam, dodaje još baka Koviljka, bila jedino žensko dijete, moj otac koji je bio napredan čovjek, veliki domaćin i gazda najjači u selu i šire sa završena dva razreda tadašnje gimnazije u Sarajevu, pa čak i poslanik u Skupštoni Kraljevine Jugoslavije, 1933. u 7 godini upisao me u osnovnu školu tek izgrađenu u selu Sjeversko, koju je on i brat mu Mile nakon izgradnje poklonili ondašnjoj kraljevoj Vladi i dobila ime Kralja Petra prevog oslovodioca. Bilo nas je 22 i ja sam sjedila u klupi sa Milanom Mitrovićem iz Sjeverska. Ne može to posvjedočiti jer je umro prije nekoliko godina. Ja sam završila osnovnu školu o čemu u to vrijeme mnoge moje vršnjakinje nisu mogle ni da sanjaju, a ja sam uz to završila i kurseve za krojenje, šivenje na „singerici“ i kuvanja. Da nije bilo rata.ko zna gđe bi se ja zaustavila. Možda i kao neki inženjer, kao što je bio moj najstariji brat Rade, koji je bio prvi visokoobrazovani momak, inženjer tehnologije, sa prostranog boričkog platoa.
Udaja za momka iz grada
Drugi svjetski rat, kazuje baka Koviljka, poremetio je moje i očeve planove, ali ne i đevovanje. Udala sam se, možda malo kasno, u 27 godini za tada momka iz grada (Rogatica) Miloša Vukovića. I on je bio „zrio“ momak i u skladnom braku rodili smo dvoje đece – kćerku Slavicu i sina Nemanju. Oni su sada svoji ljudi u svojim porodicama. Slavica se udala za Boju Samardžića, koji je porijeklom, naš, Sočičanin, a žive na Sokocu. Nemanja, opet sa porodicom živi u Beogadu. Ima sina, oči bakine, koji nosi ime đeda Miloša. Baka se raduje i snajki od unuka. Izgleda ubrzo će joj se i ta želja ispuniti?!
Što se mene tiče, ja evo već više godina živim uglavnom sama u našoj kući, ovđe, u centru Rogatice. Uz penziju od muža Miloša i izdašnu podršku đece, nije mi loše. Istina godine su učinile svoje i sve se manje krećem i radim po kući. Đeca me zovu sebi. Ja se još nedam, ali sam pristala da mi pomogne neka od žena. Tako je i danas. Imam vrijednu ženu koja me povremeno tokom dana prati, a ja sam hvala milom Bogu, još sposobnada odem do toaleta, da se sama umijem i obavim najnužnije lične poslove. Bila sam veliki ljubitelj dobre knjige, ali sada sve manje čitam. Po nekad se „zaletim“ pa sebi skuvam nešto i za pojesti i popiti. Nisam još zaboravila ni pitu skuvati, ali se na taj posao sve rjeđe odlučujem. Pita se može kupiti na 5 do 6 metara od moje kuće.
Dugovječnost na tetke
Sudeći prema godinnama rođenja i odlazak na onaj svijet u rodbini (Planojevićima) bake Koviljke imaju dvije linije – dugovječni i nešto kraći Ona očito pripada ovoj prvoj. Njene bliže rođake-tetke, Stanica, udato Kosorić, živjela je 103 i Mitra (Šarenac) 101 godinu. Njen otac Vaso umro je u 90, a stric Mile u 95-oj. Tu je i baka Koviljka, genetika čini se. Ali, opet, njena braća Sava umro je u 71, Pertar u 63 i Vojin u 68. Gđe će se zaustaviti baka Koviljka, ona ne zna. Boga moli da je ne sveže za postelju u nekom teškom zdravstvenom stanju…
Sreten Mitrović
