Turski pečati, poznati i kao „mühür“ na turskom, imali su važnu ulogu tokom osmanskog perioda. Pečati su korišćeni u administrativne, pravne i poslovne svrhe, kao i za obilježavanje identiteta i autoriteta njihovih vlasnika. Oni su služili kao sredstvo za verifikaciju i autentifikaciju dokumenata, a mogli su ih posjedovati zvaničnici, trgovci, ugledni građani i pripadnici plemstva.
Pečati su često nosili ime vlasnika i njihove funkcije, uz određene simbole koji su dodatno potvrđivali status ili moć. Na primjer, pečat zvaničnika mogao je nositi simbol administrativne jedinice ili grada. Takođe, ovi pečati su bili izrađeni od različitih materijala, poput mesinga, gline ili čak dragocjenih metala, a oblik i dizajn mogli su varirati u zavisnosti od vremena, funkcije i društvenog statusa.
Pečat iz 1291. hidžretske godine pronađen na Palama
Pečat pronađen na Palama u dvorištu srednjovjekovnog sela Podgrađe, podno Gradine, na sebi ima ugraviranu hidžretsku 1291. godinu. Godina 1291. po hidžretskom kalendaru odgovara otprilike 1874. godini po gregorijanskom kalendaru.
Ovaj pečat je vjerovatno pripadao nekom lokalnom zvaničniku ili istaknutom građaninu koji je služio u administrativnoj ili pravnoj ulozi.
Pečat je korišten 1874. godine, samo četiri godine prije dolaska Austrougarske uprave 1878. godine. U osmansko doba, čak i manja sela često su imala lokalne predstavnike ili starije koji su donosili odluke u vezi sa važnim pitanjima.
Pečat je mogao pripadati osobi sa funkcijom kadije (sudije) ili lokalnog službenika zaduženog za administraciju sela. Njegov vlasnik je možda bio odgovoran za donošenje odluka u vezi sa upravljanjem imovinom, rješavanjem sporova oko granica zemljišta, organizovanjem vjerskih ili društvenih događanja.
U toj fazi osmanske vladavine, koja je već bila na izmaku, pečat je mogao simbolizovati posljednje tragove turske uprave.
Neizvjesnost uoči 1878. godine
Godine 1874, Bosna, uključujući i područje Romanije, bila je na ivici ustanka protiv osmanske vlasti. Prema djelu Vladislava Skarića „Sarajevo i njegova okolina od najstarijeg vremena do austrougarske okupacije“, u to vreme postojalo je široko rasprostranjeno nezadovoljstvo stanovništva, koje je dugo bilo izloženo političkim i ekonomskim pritiscima. Stanovništvo je bilo spremno za oružani otpor i čekalo je podršku iz Srbije kao signal za početak pobune.
Međutim, iako je Romanija bila spremna na ustanak, u gradu Sarajevu ustanici nisu imali dovoljno oružja pa je pala odluka da se ustanak prolongira. Godine 1878, nakon Berlinskog kongresa, Austrougarska je zvanično preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom, zamjenjujući osmanske vlasti koje su bile prisutne vijekovima.
Veliki broj Osmanlija je odlučio da napusti Bosnu i krene ka teritorijama koje su i dalje bile pod osmanskom kontrolom, posebno ka Skoplju i drugim dijelovima Makedonije. U tom prelazu, turski pečati, kao simboli osmanske uprave i autoriteta, izgubili su svoj značaj i bili su odbačeni.
Način korišćenja i simbolika na pečatima
Pečati su se obično umakali u vosak ili tintu, direktno u meki materijal poput papira ili voska. Što se tiče natpisa na pečatima, osmanski pečati u Bosni često su bili ispisani arapskim pismom, koje je bilo u zvaničnoj upotrebi tokom osmanske vladavine.
Tekst na pečatima bio je obično na osmanskom turskom jeziku, koji je koristio dosta arapskih i persijskih riječi (Turci su 1928. godine prešli sa arapskog na latinično pismo), ali se lokalni izraz koristio za nazive mjesta i lična imena. Na pečatima se često nalazio tughra, monogram sultana, kada je dokument bio carski ili vladin. Lokalni pečati obično su nosili ime vlasnika i njegovu titulu, na primjer „Muhamad, kadija Sarajeva” ili „Ali, trgovac iz Srebrenice”.
Turski pečati su često uključivali i vjerske fraze kao što je „Bismillah” (U ime Boga) ili „Allahu Ekber” (Bog je najveći), naročito na pečatima koji su pripadali vjerskim liderima ili osobama visokog statusa.
palelive
