Pošto se u drevnim zemljama srpskog naroda Bosni i Hercegovini Svetog Save ponovo čuje rečnik zveckanja oružja, podsetimo se kako je sve počelo u Sarajevu aprila 1992. godine, koji je tada (uz Novi Sad i Niš) bio najveći srpski grad posle Beograda.
Ovo je svjedočanstvo iz prve ruke legendarnog novinara Radiotelevizije Sarajevo i kasnije Radiotelevizije Republike Srpske Rista Đoga, koji pod još uvek nerazjašnjenim okolnostima svoj život gubi u septembru 1994. godine u Zvorniku.
Pozivamo naše brojne pratioce Sarajlije da ocene istoričnost ovih događaja i sa nama podele svoje mišljenje. Svaka sličnost današnjeg rečnika sa događajima iz 1992. godine je više ili manje indikativna.
Evo kako je počeo građanski rat i pogrom Srba u Sarajevu.
„Svakoga jutra ustajem u pet sati. Šaljem izvještaj za Radio Beograd o stanju u Sarajevu. Četvrtog aprila (1992. godine) nisam ustao tako rano iz jednostavnog razloga: protekle noći nisam ni oka sklopio tako da i nije bilo potrebe za buđenjem. Noć sam proveo uz otvoren prozor u svojoj kući, pokušavajući da razaznam iz koga pravca dolaze rafalni pucnji. Samoga sebe ubjeđujem da se radi o bajramskoj pucnjavi, mada u dnu duše predosjećam da se, ipak, radi o nečemu mnogo gorem. Upaljen mi je tokom cijele noći radio. Radio Sarajevo, moja matična kuća, nema ni jedne jedine vijesti. Zovem i MUP grada. Neki milicioner mi mrzovoljno odgovara: ’Pucalo se za vrijeme božićnih, pa zašto ne bi i za vrijeme bajramskih praznika’?
Šaljem izvještaj za jutarnji dnevnik:
—U Sarajevu su jutros mnoga svjetla ranije upaljena. Gleda se prenos klanjanja Bajram-namaza u Pljevaljskoj džamiji. Mnogi koji noćas nisu mogli oka sklopiti od silne pucnjave jutros, se mole i Bogu i Alahu, da konačno bar jedna noć mirno prođe. U Sarajevu su protekle noći naoružani civili pravili barikade. Pucalo se i rafalno i pojedinačno. Sticao se utisak da se vode ulične borbe. No, čini se da je najkritičnije bilo u Mostaru. Poslije sinoćnje eksplozije kamiona-cisterne uz krug kasarne JNA, pucnjava po gradu je trajala do jutros.
Tako je doslovno glasio prvi dio toga prvog izvještaja na prvi dan Bajrama. Kroz glavu mi promiče sinoćnja trećeaprilska noć kada su se putem televizije narodu obratili članovi Predsjedništva BiH: Alija Izetbegović i dr Biljana Plavšić. Održali su prije toga u jednom danu čak dvije sjednice ’rogova u vreći’, odnosno Predsjedništva. Svima je jasno da se događa nešto krupno. Izetbegović poručuje: ’Svi zajedno ćemo Bosnu braniti i odbraniti’. Dr Biljana Plavšić kaže: ’Sačuvajmo mir dok se političari ne dogovore.’
Već iz ove dvije rečenice, dva političara iz dva naroda, jasno je ko je za koju opciju. Dok Izetbegović govori da će braniti Bosnu, a niko je nije napao, Biljana Plavšić govori da se sačuva mir do dogovora. Zaista, ko je napao Bosnu? Lažu oni, lažem i ja?
S tom dilemom odlazim u Radio Sarajevo gdje montiram prilog za emisiju ’Dežurni mikrofon’. Tema mi je ’Da li se nacionalno cijepa MUP BiH’? Sjećam se da koristim materijale i iz televizijske emisije u kojoj su gosti bili prva dva čovjeka policije Alija Delimustafić i Vitomir Žepinić. I jedan i drugi su za jedinstven MUP. Lažu oni, pa lažem i ja, da je odluka većine da milicija ostaje jedinstvena. Nekako sam sklepao temu i žurim nazad kući.
Jednostavno, atmosfera u gradu je nepodnošljiva, zrak samo što ne eksplodira. Uzimam na Vrbanja mostu, na benzinskoj pumpi, svoje auto tek napunjeno benzinom. Na tranzitu nailazim na izrešetana dva automobila. Ljudi govore da se sve odigralo noćas. U povjerenju mi govore da je protekle noći izvršen napad na stanice milicije Novo Sarajevo i Novi Grad i da su ih Muslimani zauzeli. Kao dokaz, pokazuju mi u gepeku jednoga izrešetanog ’Pežoa’, sa taksi tablom, preko 300 kapa ’Zelenih beretki’. Na njima već prišiveni grb Alijine Bosne sa šest ljiljana.
Vikend je. Kako pobjeći od svega. Spremam se da krenem na Trebević. Prijatelji mi govore: ne kreći na Trebević. Na Zlatištu muslimanska milicija ne dozvoljava prolazak Srbima. Ne mogu da povjerujem da je to u mom gradu moguće, no ipak krećem. I zaista na Zlatištu dvije milicijske patrole. Traže dokumentaciju, traže da otvorim gepek. Propuštaju me, ali ja se vraćam nazad. Jednostavno plašim se da ne ostanem odsječen od grada, od svoje kuće. I dalje se po gradu puca. Istina sporadično, ali uistinu neuobičajeno. Nikada se do sada po danu nije čula pucnjava. Stiže i veče.
Radio i Televizija objavljuju odluke Predsjedništva:
1. mobilizacija jedinica Teritorijalne odbrane,
2. mobilizacija rezervne milicije i jedinica Civilne zaštite u svim opštinama i gradu Sarajevu,
3. vraćanje oružja i opreme iz armijskih skladišta.
Alija Izetbegović daje pojašnjenje. Cinično, kao i obično: ’Treba omogućiti narodu da se sam brani.’ Novinar ga ne pita ko je napao narod, niti Alija pominje gdje je to narod napadnut. Jasno je samo da se vrši ubrzano naoružavanje. Svojim očima gledam kako prolaze milicijska kola prema muslimanskom naselju Širokača. Pitam svoga komšiju Dragana Čamura, za koga znam da zna šta se događa i noću i danju ne samo u našoj Trebevićkoj, već i u muslimanskoj Urijandedinoj: ’Da li to milicija ide da hapsi one koji su cijele noći pucali’?
—E, moj novinar. Idu oni da im dijele oružje. Nego, skloni ti noćas ženu i djecu na sigurno. Oni će večeras napasti na Kovačiće. Mi ćemo se braniti, a ti piši. Tvoje je da pišeš, a naše je da se branimo—govori mi dojučerašnji nestašni dečko iz ulice, a danas po izrazu lica već ozbiljan čovjek.
Rat počinje—jasno je sad i meni. Ženu i djecu prebacujem u srpsko naselje Miljevići. Kada smo polazili, kažem mojoj Gordani:—Ako se ikada vratimo u našu kuću, sve iznad zemlje što ostane čisti je dobitak.
Teško se rastajati od cijelog dosadašnjeg života. I osmogodišnja djeca shvataju o čemu se radi. Neuobičajno su tihi i mirni. U svojim rukicama čvrsto drže igračke.
—Tata, hoćeš li nam donijeti sve igračke iz kuće—pitaju.
—Hoću. I kupiću vam još—govorim lažući i njih i sebe. Rat počinje, rat počinje, rat počinje—ponavljem u sebi bezbroj puta. I valja se pomiriti sa tom činjenicom.
Noć protiče uz žestoku pucnjavu iz pješadijskog naoružanja. Ne znam da li ijedan stanovnik Sarajeva spava. Radio opet ćuti. Ni slova o pucnjavi u gradu. U tom trenutku nisam znao da su ’Zelene beretke’ već okupirale RTV Dom na Alipašinom Polju i da su urednici od Alijinog povjerenja kao što su to: Mehmed Agović, Nađa Pašić, Amir Hodžić, Ivan Krištić, Nenad Pejić uveliko dobili instrukcije da ne objavljuju ništa.
Šaljem novi izvještaj za Radio Beograd: ’U Sarajevu napetost i strah rastu. Pucnjava. Trojica nacionalnih lidera nisu se, i pored najave, sastali. Radovan Karadžić lično nam je rekao da poslije noćašnje terorističke akcije ’Zelenih beretki’ i policije muslimanske nacionalnosti neće i nema šta razgovarati. Postavljen je ultimatum Aliji Izetbegoviću da do 14 sati povuče policiju iz srpskih naselja kao i odluku o opštoj mobilizaciji, što se shvata kao opšta objava rata srpskom narodu’.
FILM ILI STVARNOST
Po prvi put i mediji, koji su već pod punom kontrolom Alije Izetbegovića, saopštavaju da je rezultat napada na sve vitalne objekte u gradu: trojica mrtvih i više povrijeđenih. Ubijeni su Pero Petrović, milicioner srpske nacionalnosti iz Stanice milicije Novo Sarajevo iz koje su istjerani svi Srbi; Mihajlo Sučić, građanin hrvatske nacionalnosti, koji nije zaustavio automobil u Starom Gradu; te Hajraga Kulo, milicioner iz Stanice milicije Novi Grad. Da li su ova tri ubistva izvršena po nacionalnom ključu? Ko zna. U svakom slučaju krv je pala. A kada padne krv u bosanskom tamnom vilajetu, onda se vjekovima to klupko lako ne otpetljava.
Dolazi i 6. april. Dan oslobođenja grada. Taj datum je preko četiri decenije najsvečanije proslavljan na Vracama, srpskom naselju. Tu je i Spomen-park poginulim u Prvom svjetskom ratu. No, ovaj 6. april je drugačiji. Vraca su meta napada ’Zelenih beretki’ i muslimansko-hrvatskih specijalaca, koje predvodi Dragan Vikić. Jednostavno, dan ranije se odigrala prava drama, tako da se pokušava ona još dalje izdramatizovati. A 5. aprila, poslije ultimatuma koji Alija Izetbegović nije prihvatio, tačno u 14 sati počeo je do tada neviđen obračun. Mjesto događanja: Škola unutrašnjih poslova na Vracama. U njoj su zabarikadirani pripadnici muslimanske milicije. Srpski specijalci koje vodi Milenko Karišik, kreću prema školi, jer je ona trebala pripasti njima po onome što je dogovarano sa Vikićem. Umjesto mirnog ulaska u objekat, dočekala ih je pješadijska pucnjava, kako iz škole tako i iz divlje sagrađenog naselja Šanac. Počinje neravnopravna borba. Sa nevelike daljine posmatram okršaj i sam još uvijek nesvjestan šta se sve događa. Upotrebljavaju se zolje, ose. Sve bukti. Srpski specijalci su, uz dvojicu mrtvih koji su pogođeni s leđa, iz Šanca, ušli u školu.
Medijska satanizacija Vraca počinje. 6. april: dan kada evropska dvanaestorica, i pored toga što dobro znaju da je rat u Bosni već počeo i da ga je 4. aprila počeo Alija Izetbegović, priznaju za nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu. Muslimansko-hrvatski političari su u ekstazi. Mediji su u delirijumu oduševljenja.
Srbi su prkosni, ali i preplašeni. Preko Vraca kreću hiljade srpske djece, majki, starih, ali i sposobnih za borbu. Cilj je srpska teritorija Pale. To spasonosno mjesto. No, put do Pala ne vodi normalnim putem pored Vijećnice ili preko Zlatišta, koje su zauzele paramilicijske muslimanske jedinice, već preko Tilave i Tvrdimića. Blato. Makadamski put. Prolaz moguć samo vojnim kamionima. Plač djece i njihovih majki. Zavežljaji kao nekada.
Da li se to snima film ili je sve stvarnost? Da li to opet srpski narod ide u zbjegove? Srpski policajci pokušavaju već u Lukavici da umire narod, da mu pomognu u njegovim mukama. Na raskrsnici susrećem Ljubu Nikolića, kolegu sa Radio Beograda. Sa njim su i njegovi najdraži. Ljubo je bolestan i mora hitno za Beograd. Preuzimam njegovu suprugu sa djetetom da ih prebacim na Romaniju. Ljubo se vraća u muslimanski dio Sarajeva. Veze sa Beogradom već su u prekidu, odnosno do autobuske karte se jako teško dolazi. On odlazi preko Banjaluke u Beograd. Ja po ko zna koji put u Tilavu.
Posmatram novu srpsku muku: zar opet u brda—pitam se, a umjesto suza, niz lice mi se slijevaju kišne kapi. Bože, ima li te? Zar su srpska djeca opet nekome kriva? Zar moji Marko i Darko moraju u planinu, zar opet ostadosmo narod bez države? Stotine je pitanja, ali raditi se mora. Šaljem izvještaje. Pišem ono što vidim svojim očima, jer dezinformacije su već dominantne. Haos. To je osnovna odrednica svega što se događa u Sarajevu i svega što se događa u ostalim gradovima već bivše Bosne i Hercegovine.
General JNA Milutin Kukanjac iz Sarajeva i dalje obećava mir, a narodu je jasno da mira nema. Srpski narod još uvijek vjeruje u svoju Jugoslovensku narodnu armiju. No ona mirno sjedi u kasarnama. Susrećem u Tilavi jednog od hrabrijih oficira koji shvata šta se događa i koji se stavlja na čelo srpskih odbrambenih snaga Sarajeva. Major Ledeni, kako ga je prozvao narod, major Krstović. Komanda mu je negdje u brdima, ali je major stalno u pokretu, među narodom. Pokušava organizovati Srbe da se brane.
Ima vremena i za novinare. Zovemo zajedno Neđu Miljanovića, generalnog direktora RTV Sarajevo. Molimo ga da dio opreme da svom srpskom narodu kako bi i on kazao punu istinu, jer preko RTV Sarajevo, na čijem je čelu on, Srbi nemaju prava da kažu istinu. Naravno, odgovor iz Neđinog kabineta je—vi ste četnici, srpski narod je uz Aliju. Kakve gluposti! Na svu sreću sa Pala stiže vijest da je formirana Srpska novinska agencija SRNA koja pokušava da pošalje srpsku istinu u svijet. Muslimani stavljaju zabranu na rad agencije. Naravno, SRNA i dalje radi. Muslimanski zakoni ne važe na srpskoj teritoriji.
OVO JE VJERSKI RAT
Teror Muslimana se nastavlja. Upadaju sa Širokače u Nevesinjsku. Iz kuće izvlače dvojicu nenaoružanih Srba: braću Trifkoviće. Iliju na Jevrejskom groblju masakriraju. Postaje jasno svima da je ovo vjerski a ne ideološki rat. Ilija je bio samo Srbin, a nije bio opterećen bilo čime drugim. No, čim je Srbin trebalo ga je ubiti—logika je Alijine soldateske. Znam dobro Iliju. Zovem Mirsada Tokaču, glasnogovornika muslimanskog CSB, komšiju. On mi hladno odgovara da nije istina da je ubijen Ilija Trifković. Pitam ga: a ko je zapalio kuću Sime Rađenovića? Ko je izrešetao kuću Dragana Vučetića? Niko—kaže Mirso. Provjeri, molim te—opet se obraćam Tokači. Nakon dva sata, Mirsad mi odgovara da su neki ekstremisti zapalili Siminu kuću, da mu je jako žao, jer je Simo dugogodišnji prijatelj njegovog oca. Možda Mirsadu i jeste intimno žao, ali u njegovim izvještajima ni dalje nema tih neumitnih činjenica.
Međutim, nastavlja se teror. Predrag Močević – Peđa, vedri momak sa Grbavice, nađen je zaklan u kadi sopstvenog stana u Zagrebačkoj ulici. U kadi prosut mozak. Naviru sjećanja. Nekada su nas udarali maljem u glavu i bacali u jame, a sada eto u kadi nam prosipaju mozak. Miodrag Tarana to i kamerom bilježi, ali je svijet gluv i slijep na srpski prosuti mozak. Srbi su krivi i kad im curi mozak niz keramičke pločice. Bezdušni svijet broji svaku srpsku granatu, ali ne broji srpske izvađene oči, niti srpske odsječene uši, niti srpske uplakane majke, niti srpsku djecu siročiće.
Kome da ispričam priču o Milu Simeunoviću iz Ivanića? Čovjeku koji je branio svoje Ivaniće i samo zato je ubijen. Sina vojnika ima u JNA. Umjesto da ta JNA brani Ivaniće, Mile ih brani, a sin mu je zatvoren u kasarnski krug.
General Kukanjac putem radiotelevizijskih predajnika razgovara sa ludim Muratom Šabanovićem (srušio spomenik književniku Ivi Andriću u Višegradu i pretio da će da podigne u vazduh hitrocentralu i branu što bi izazvalo ogromnu katastrofu), ali ne razgovara sa majkom Predraga Močevića, niti sinovima Mila Simeunovića. Hoze Kutiljero, potpredsjednik Konferencije o Bosni i Hercegovini, treba da stigne u Sarajevo. O čemu uopšte razgovarati. Krv pada.
Sada je potpuno jasno da je ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića bio samo uvod u stradanja srpskog naroda na tlu bivše Bosne i Hercegovine. Istina o tome stradanju ne stiže u svijet. Koji je teror teži: onaj ’Zelenih beretki’ ili medijski teror, teško se odlučiti. Moj zadatak je što prije krenuti sa srpskom radiotelevizijom. Na Palama, u Domu kulture, 17. aprila tačno u podne glas spikerice Vladane Savić, djevojčurka sa Pala, izgovara: ’Ovdje Radio Srpske Republike Bosne i Hercegovine, na frekvenciji 945 megaherca’. Zatim ide himna ’Bože pravde’ i prve vijesti. Krenulo je. No, nakon sat vremena iskače predajnik. Popravka. Opet ide. Telefoni zvone. Zanimljivo, najviše nas zovu Muslimani. Psuju četničku majku. Sve će nas poklati, prijete. U tom trenutku shvatam da je to, poslije pobjede na Vracima, druga srpska pobjeda u ovom nametnutom nam ratu.
Već sutradan naš glas se ne čuje. Alijin radio uključio predajnik snage 300 kilovata na našu frekvenciju. Guši nas. Neprijatan razgovor Todora Dutine, direktora SRNE, sa Nađom Pašić i Milenkom Voćkićem. Bezuspješan. Moramo tražiti drugu frekvenciju. Ne daju nam da emitujemo svoj radio program, kako bi nam hljeba dali? Shvatamo da smo narod koji se mora za sve izboriti. I radio opet svira na novoj frekvenciji od 1242 kiloherca. U bijesu što nam sve zabranjuju puštamo najžešće srpske junačke pjesme. Sa našeg talasa odlaze u etar nove priče o zločinima nad srpskim narodom. Nižu se imena poginulih i masakriranih: Đoko Divčić, Miro Ždrale, Rajko Stupar, Ljubo Bajević, Đoko Sladoje…
PRAVO NA SVOJU ZEMLJU…
Svijet opet ne vjeruje. Treba slika, kažu. Valja krenuti u formiranje televizije. Kako? Tehnike nema. No, dobri ljudi donose. Neko kameru, neko mikrofon, neko frizelajt. Stižu reportažna kola 26. aprila, na prozor redakcije u Radiju kuca mi Miodrag Tarana—Hajde da pošaljemo sliku prema Beogradu. Zar je moguće? Kaže mi da jeste. Izlazim i nešto govorim. Nešto se slika. Naravno, ta prva slika nikada nije ugledala svjetlo dana, ali smo znali da možemo.
Iz dana u dan sve nas je više. Stižu srpski kadrovi iz Alijine radiotelevizije. Rat bjesni. Zavedeni Srbi još uvijek vjeruju u mogućnost dogovora. Čak odlazim na neke pregovore zajedno sa dr Ljubomirom Zukovićem u zgradu RTV Sarajevo na Alipašinom Polju. Tamo zatičem svoje dojučerašnje, kako sam mislio, prijatelje: Milenka Voćkića, Nađu Pašić, Nenada Pejića, Arijanu Saračević. Medijator razgovora je Kolm Dojl, čovjek u bijelom, evropski posmatrač. Predstavlja nas kao predstavnike stranaka, mada ni profesor Zuković ni ja nikada nismo bili čanovi SDS. Protestujemo, ali uzalud. Uzaludan je bio i razgovor o mirnoj podjeli RTV. Muslimani jednostavno hoće sve.
Povratka više nema. A i kako da ga bude kada u RTV Domu kolju TV čovjeka i našeg kolegu Ranka Kablara? Kako da bude povratka kada u Sarajevu ubijaju i lojalnog im Srbina Žarka Šipku? Kako da ga bude kada me proglašavaju ratnim zločincem, a ni pištolja nemam? Kako da bude povratka u neku zajedničku državu kada moje dojučerašnje kolege nazivaju moj narod zločincima, čudovištima s brda, jadovanima, zlikovcima, agresorima? Pa kako se može biti agresor na sopstvenu kuću, na sopstvenu zemlju? Kako da budu agresori Ilija Trifković, Peća Močević, Mile Simeunović kada su ubijeni u sopstvenoj kući, u sopstvenoj kadi, na sopstvenoj zemlji? Istina? Postaje to slogan i naše televizije—Kanala S. Istina. Da li svijet hoće istinu? Ni danas mi to nije jasno.
Hoću sebi da kažem da svijet hoće istinu, ali fakta govore drugo. Istina je ono što je u službi Džordža Buša i njegovih 60.000 administrativaca. Koga još zanima patnja jednoga naroda, malog i mučki ubijanog. Tom malom, desetomilionskom narodu čak govore i stavljaju kao optužbu da hoće Veliku Srbiju! Velika Njemačka je po njima demokratija, a neka Velika Srbija fašizam. Čudni neki aršini. Nikola Gardović je ubijen na Baščaršiji što je 2. marta nosio srpsku zastavu. Pero Petrović je ubijen što je bio Srbin u Novom Sarajevu.
I sada čujem pukovnika Stanislava Galića, komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa: ’Poginulo za slobodu srpskog naroda 565 Srba’. Samo iz njegovog korpusa, opet se piše krvava drama. No, ne napušta ni mene, a ni sve oko mene, ubjećenje da ćemo odbraniti zemlju prađedova.
Moga đeda Rista su 42. ubile ustaše iz Borča. Sada bi da ubiju mene i moj narod. Za đeda sam im bio oprostio. Oproštaja više nema? Ma, znajući nas i našu pravoslavnu dušu, sve mi se više čini da ćemo im opet oprostiti. Neka bude i tako, samo neka oni više ne budu sa nama. Imamo li pravo na svoju zemlju? Ja odgovor znam“.
Iz knjige novinara Rista Đoga: „Rat u Bosni: Kako je počelo“.
