Tradicionalna, ove godine, 57. regionalna izložba poljoprivrednih proizvoda, koja je održana ovih dana, okupila je neočekivano veliki broj izlagača i posjetilaca. Među izlagačima i nagrađenim za proizvodnju krompira za jelo našao se i Stanko Vuković (63), koji živi u Rogatici u koju je došao sa egzodusom Srba iz Sarajeva 1995. godine, a inače je rođen u selu Stubline na Visojevici u opštini Ilijaš i pripada Federaciji BiH.
Kao i dosta drugih Srba iz okoline Sarajeva i Stanko je do početka posljednjeg rata radio kao industrijski radnik. On u sarajevskom „Pretisu“. Ostavio je rodno selo Stubline i skućio se sa svojom životnom saputnicom Nadom u Sarajevu, u naselju Kromolj, gdje je kupio parče zemlje i sa bratom Radoslavom izgradio porodičnu kuću, ali su čvrsto ostali vezani sa očevinom u rodnom selu u kome su, kako reče, boravili od Đurđevdana do Mitrovdana.
Posljednji rat sve je to prekinuo i Stanko se tražeći mjesto pod suncem sa porodicom u kojoj su mu uz suprugu i dvoje djece bili i otac i majka, bježeći iz Sarajeva, a idući za sestrom koja je ranije bila udata u selo Božine kod Stjenica, našao u Rogatici. Nostalgija za selom, opredjelila ga je da se nastani u Bukriće kod Rogatice, gdje je imao priliku da se pomalo bavi i poljoprivredom, jer je poticao iz takve porodice.
Uselio sam se, priča on, u jednu napuštenu i dosta devestiranu bošnjačku vikendicu sa nešto okućnice sa koje smo dopunjavali naš porodični budžet. Vremenom, odnosno poslije skoro 10 godina, zamijenio sam kuću u Sarajevu za ovu u kojoj sada živimo, u Rogatici, a brat je otišao u Višegrad. Tražeći rješenje za bolji život, bez šanse za bilo kakvo zaposlenje, ja i supruga, iako bez nekog većeg iskustva našli smo se u proizvodnji krompira. Ono malo što smo radili u mojim Stublinama bilo je neznatno i za vlastite potrebe i nije se puno znalo za nove sorte, a da se ne govori o traktoru, sijačici krompira i slično.
„Moj debi u ozbiljnijoj proizvodnji krompira bio je u proljeće 2012. Za to najveće zasluge ima ovdje u Rogatici moj komšija i već iskusni krompiuraš Miroslav Olović preko koga sam na njegovom Sjeversku uzeo u zakup jednu njivu i tako je počelo. Prva godina i dobar rod i ja uplivah u te vode. Iz godine u godinu rasle su sjetvene površine i količina dobijenog krompira da bi došao do ovogodišnjih skoro 50 dunuma zasijanog krompira uz, i pored loše godine, očekivanih preko 70 tona krompira za jelo, ali ovoga puta sa područja Stjenica u rogatičkoj i sa moje Visojevice u ilijaškoj opštrini, gdje krompir, po mojoj procjeni, nije nimalo lošiji od boričkog koji je nadaleko poznat. Uz to, danas, moja porodica, naglašava Stanko, u proizvodnju krompira ulazi sa dva traktora, frezom, sijačicom krompira, prskalicom za prihranu i protiv korova i ostalom opremom koja prati savremenu proizvodnju krompira. Tu je i teretno vozilo i kombi za prevoz do sladišta i od skladišta do kupaca, uglavnom na Jahorinu i u oba Sarajeva, gdje najviše plasiramo naš proizvod. Ja i sin Nemanja, koji mi je u svemu desna ruka, u obavezi smo da što prije riješimo pitanje trajnijeg i savremenijeig skladišta za krompir tokom zime. Sadašnji improvizovani magacin nije perspektivno rješenje, a mi se nadamo da ćemo se još baviti ovom vrstom poljoprivrednje proizvodnje, pogotovo što nam raste porodica – pristižu moje unuke Dunja koja sada ima 10 godina, Vanja osam i miljenica porodivce Milena sa pet godine, a tu je i kćerka Jovana i zet Dragan Bartula sa njihova dvije kćerke i sinom, koji istina žive u Bijeljini a uvijek dođu da nam pomognu u radu, posebno u sezoni vađenja krompira, a tada je i najvažnije, kazuje Stanko, koji zadovoljno trlja ruke jer sudeći prema trenutnom stanju na tržištu, i pored nešto skromnijeg roda, očekuje da će u narednom periodu cijena krompira za jelo biti bar tolika da pokrije troškove proizvodnje koji su sve veći i veći, ali i da nama proizvođačima nešto ostane“, naglašava Stanko.
Inače, Stanko je na tek održanoj 57. regionalnoj izložbi poljoprivrednih proizvoda između 35 izlagača merkantilog krompira ponio jednu od svega dvije druge nagrade u iznosu od 150 maraka. Radost toga ponosnog čina podijelio je sa unukama – Dunjom,Vanjom i najmlađom Milenom, koje su kao dio njegove najveće životne sreće (drugi je u Bijeljini od kćerke Jovane) za ovu priliku bile u posebnoj narodnoj odori sa vjenčićima od taze ubranog poljskog cvijeća.
Tekst i foto: Sreten Mitrović
