Za još nepunih 15 dana, odnosno 10. desetog decembra ove godine, bračni par Dragan (86) i njegova osam godina mlađa supruga Nadežda, rođena Bašević, obilježiće rijedak jubilej – 61 godinu zajedničkog života u koji su ušli sada već dane 1961.
Zlatni pir nismo slavili ali smo evo doživjeli i sa našom đecom ulazimo u 62 godinu zajedničkog života u koji smo ušli ja na početku 24, a moja Nadežda sa nepunih 17 godina za što joj je falilo samo osam dana, priča Dragan a potvrđuje Nadežda.
A sve je počelo slučajno. Iako smo bili relativno daleko jedno od drugog, upoznali smo se preko nekih zajedničkih prijatelja. Viđeli se tri puta. Prvi put samo da kažemo jedno drugom – ja sam taj i taj a ja ta i ta. Već uz drugo viđenje bilo je i nešto priče, a treće je bilo sudbonosno. Pao je načelan dogovor da se uzmemo, dodaje Dragan.
Istina, bilo je tu i uticaja porodica. Moji stričevi, jer oca nisam imao, umro kad sam imao samo osam godina, koji su me podizali, su se vodili time da sam našao lijepu, poštenu i radnu đevojku, prisjeća se Dragan. A Nadežda, odnosno Nada kako je uglavnom zovu svi ukućani, dodaje da je i kod njene odluke bio udio majke koja se vodila time da je lijep momak i još Saralija i čak sa zanatom?!
I zaista Dragan je bio Sarajlija. Rođen je na Hreši u opštini Srari Grad. Bio je jedno od dvoje đece u majke Milke rođeno Lopatić i oca Tana , koji je umro kad je Dragan imao osam godina. Brigu o njemu i dvije godine mlađoj sestri Mari preuzeli strine Rosa i Petra uz podršku stričeva Nikole i Dušana.
Ni Nadežda nije imala mnogo bolju đečiju prošlost. Kao i Drgan bila je siroče. Nakon smrti oca Branka Baševića, koga ona nije ni zapamtila, njena majka Anica tri godine kasnije preudala se u selo Seljane za Nenada Pavlovića i u novom braku u dva porođaja rodila četvoro đece – tri kćerke – Stevku, Milanku i treću koja je odmah otišla na onaj svijert, u jednom porodu i sina Veljka u drugom, ali ni Nadeždu u Zakomu nije zaboravila. Često smo bile jedna kod druge i vezale se kao majka i kćerka, priča Nadežda.
Brigu o Nadeždi najviše vodili su đed Miloš i baka Mara. Oni su joj pružili što je bilo u njihovoj mogućnosti. Završila je 4 razreda osnovne škole, kao i najveći broj njenih vršnjakinja iz sela i okoline.
Bogami su me, prisjeća se baka Nadežda, za te uslove i lijepo odijevali. Ništa manje nisam imala nego sve ostale đevojčice u selu i ja izrastoh u đevojčurak za kojim su se sve češće i momci okretali.
Tako, uz nazor malo smijeha, zbog bolova nakon nedavne operacije pankrasa od koje ima još bolova, priča Nadežda, naleće i ovaj moj Dragan iz Sarajeva kako se predstavio. Bio je mlad i ljepuškast i uz to zaposlen u državnom preduzeću i ja se, po onoj „mlado – ludo“, zacopah i nije trebalo puno priče da prihvatim njegovu ponudu za brak.
A Dragan, uz to što je bio mlad i lijep i posebno iz Sarajeva, a majstor obućar. Jedno vrijeme radio je u pogonu Kožarskog kombinata iz Visokog u Sarajevu. Kad se taj pogon vratio u Visoko, pred njim su bila dva puta. Da za poslom ide u Visoko i drugi da ostane bez posla. Prihvatio je ovaj drugi i odmah konkurisao za poštonošu u sarajevskoj pošti. Bilo je to davne 1964. i Sarajevom uzduž i poprijeko hodao je sve do početka posljednjeg rata u kome je neko vrijeme bio poštar a kad je zvala otadžbina i vojnik na odbrani Srba u Sarajevu.
Kada su Dragan i njegova Nadežda postali jedna duša i dva tijela, došao je njihov dvojac – kćerka Spomenka 1962. i sin Branko 1965. koji je kao policajac već u penziji, a kćerka Spomenka se sretno udala i živi u Sokocu. Oni su im darovali četvoro unučadi – tri đevojčice i jednog đečaka, a tu je i četvoro praunuka i obrtno, tri đečaka i jednu đevojčicu.
I za kraj otkud sarajlije u Rogatici? Došli sa egzodusom Srba iz Sarajeva poslije Dejtona 1996. Ostavili u Sarajevu veliku kuću i zamašnu okućnicu u koje su uložili sve što je Dragan zaradio kao poštonoša, u kome je bilo dosta i bakšiša nakon uručivanja penzija i drugih novčanih doznaka, i Nadežda radeći kao higijeničarka u bivšoj SDK gđe je, kako reče, imala „bogovsku“ platu.
Došli u Rogaticu kao izbjeglice i ponovo u ljubavi i slozi, morali su se kućiti iz početka. Kuću na sarajevskom asfaltu, teška srca, morali su prodati i kupiti drugu u Rogatici u koju su se udobno smjestili, ali ubi ih nostalgija i žal za onim što im je tamo ostalo. Fali im i Sarajevo u kome su, kako rekoše, proveli najljepše dane života.
Decembar i Nadežda
Za Nadeždu iz ove priče decembar je značajan mjesec. U njemu se rodila 1944. U njemu se udala 1961, i u decembru je rodila kćerku Spomenku. Ona bi voljela i da umre u decembru, a njeni dodaju – tamo neke godine.
/058/
