Radović je prije više od deset godina krenuo u istraživanje tradicije i običaja vezanih za njegov rodni kraj, što je rezultiralo objavljivanjem knjige “Narodna nošnja, igre i pjesme sa Glasinca”.
Kaže da su se interesovanje i ljubav prema tradiciji, a posebno prema narodnoj nošnji, javili još u djetinjstvu.
– To me je zaintrigiralo i na početku sam pokušavao da saznam više o tome kroz razgovor sa babom, djedom i nekim članovima familije. Onda se vremenom ta priča proširila, pa sam odlučio da počnem istraživati tu temu, s obzirom na to da u literaturi nisam uspijevao da nađem dovoljno podataka – ističe Radović.
Dodaje da je u okviru istraživanja obišao 58 sela romanijskog platoa, u kojima je razgovarao sa 108 sagovornika.
– Neka od sela koja sam obišao bila su potpuno pusta, dok neki ljudi sa kojima sam razgovarao nisu bili u mogućnosti da pruže potrebne informacije. Nažalost, momenat objavljivanja knjige nije dočekalo više od polovine kazivača koji su mi pružili određene informacije ili potvrdili postojeće – rekao je Marko.
Ljudima koji žele da sačuvaju uspomenu na neka prošla, kako stariji znaju da kažu, srećnija vremena, najveći problem je što ta generacija starijih koja se sjeća pjesama, nošnji i igara polako izumire.
Naš sagovornik ističe da je tih ljudi svakim danom sve manje, ali da ipak postoje oni koji se i dalje sjećaju ili čuvaju stare narodne nošnje, dok je situacija sa starim igrama i melodijama loša, jer se na prste jedne ruke mogu pobrojati oni koji ih se sjećaju.
U toku istraživanja najveći utisak na njega su, kako kaže, ostavili srdačnost i gostoprimstvo starih, te spremnost da se pomogne onome kome je potrebna pomoć, što kaže, nama danas nedostaje.
– Bilo je slučajeva da su se ljudi tek na moju inicijativu, poslije ko zna koliko godina, sjetili da možda negdje na tavanu imaju neki komad odjeće, pa su to tražili. Neki su mi čak i naknadno dostavljali fotografije ili poklanjali dijelove nošnje – govori on i dodaje da je povratna informacija čitalaca veoma dobra, iako je ona namijenjena samo ciljanoj grupi, odnosno ljudima iz svijeta folklora.
Radović živi i radi u Beogradu. Završio je medicinski fakultet, potom specijalizaciju iz radijacione onkologije, a trenutno je zaposlen na Institutu za onkologiju i radiologiju Srbije. Oženjen je i otac dvoje djece. Ipak, pored posla i porodice uspijeva da izdvoji vrijeme za dalji rad na istraživanju tradicije svojih predaka.
Ističe da je svaki dolazak na prostor koji su naseljavali njegovi preci koristio za istraživanje tradicije.
– Svaki moj dolazak u Sokolac bilo kojim povodom bio je povezan s tim da makar sat ili dva izdvojim za kontakt sa ljudima i prikupljanje materijala. Zato i jeste sam proces istraživanja trajao toliko dugo – naglašava Radović i dodaje da u budućnosti planira revitalizaciju pjesama i igara sa područja Glasinca u vidu koreografije.
Zahvalnost
U svom dugogodišnjem projektu spasavanja tradicije od zaborava ističe Tomu Borovinu kao čovjeka koji mu je najviše pomogao u njegovom radu. On kaže da je Tomo sve do kraja svog života čuvao i baštinio tradiciju svoga kraja.
– On je bio i svirač na narodnim instrumentima, prije svega na dvojnicama, pjevač, ali je znao i da igra. Svirao je i pjevao sve do smrti – ističe Radović.
