Radomir Nešković – legendarni komandant Leteće rogatičke brigade.
On je legenda rogatičkog kraja i cijele Romanije, o njemu se i dan-danas sa zanosom priča i pjeva, čim se popije koja čašica više. Svaki Rogatičanin je čuo za njega, a ima i ulicu u Rogatici koja nosi njegovo ime. Oreol legendarnog komandanta u narodu, Radomir Nešković stekao je dobijenim bitkama protiv Njemaca i ustaša, što je dokazao i u proljeće 1944. godine kada je napao njemačku kolonu na Sjemeću. I ovaj događaj režimska istoriografija nikada nije priznala, jer se jednostavno ovaj događaj nije uklapao u priču o četnicima kao domaćim izdajnicima koji tuku Nijemce.
Kao što je prećutkivan ustaški zločin nad Srbima na Drini i Hercegovini, komunistički režim je gušio istinu o srpskim ustanicima, odnosno četnicima. Glasno izgovaranje imena četničkih komandanata značilo je zatvor. Srbi iz Rogatice, šest decenija nakon Drugog svjetskog rata, brižljivo čuvaju sjećanje na Radomira Neškivića, kraljevog podoficira i komandanta Leteće rogatičke brigade.
Radomir Nešković je održao srpski narod na ovim terenima Istočno-romanijskog regiona”.
Radomira Neškovića, kao i sve pripadnike Ravnogorskog Pokreta, poslijeratna jugoslovenska istoriografija okvalifikovala je kao izdajnike i neprijatelje. Neškovićevi saborci i njihove porodice poslije rata preživjele su torture, zatvor i šikaniranje nove narodne vlasti.
“U proljeće 1944. godine jedinica Radomira Neškovića je zapalila 64 kamiona i ubila oko 200 Njemaca iz te njemačke kolone…”
Nesporna je činjenica da su Srbi u Drugom svjetskom ratu bili dva pokreta otpora. Podjele među ustanicima na partizane i četnike počinju 1942. godine i uzrok su kasnijeg brato-ubilačkog rata.
“Srbi se ni u kom slučaju ne bi trebali odreći bilo kog pokreta otpora, jer su imali dva pokreta otpora. Posebno do 1943. godine, ogromnu većinu partizanskih jedinica su činili Srbi. I taj raskol koji se kasnije stvorio, bio je ustvari srpsko-srpski raskol”.
Posljedice tog raskola Srbi osjećaju i danas. Sa dozom opreza i straha, Srbi iz Rogatice koji su preživjeli ustaške pokolje ili bili u četničkim jedinicama, pričaju o tim vremenima. Kažu neka istorija i vrijeme daju pravednu ocjenu i partizanskog i ravnogorskog pokreta, ali Srbi nikada ne smiju zaboraviti one koji su sačuvali srpski narod na prostorima Istočne Bosne.
Legendarni četnički vojvoda i komandant rogatičke vojske u Drugom svjetskom ratu, Radomir Nešković, je bio jedan od najsposobnijih vojnih stratega u Istočnoj Bosni. Odlučno je stao u odbranu Srba u području Sjemeća i u velikoj mjeri je zaslužan što je to područje i do današnjeg dana ostalo srpsko.
Pored toga, Radomir Nešković se proslavio u borbama i u drugim područjima Istočne Bosne.
Postoji priča o tome kako je Radomir Nešković prešao iz Planine Sjemeć u Srbiju.
Naime, prema svjedočenju čovjeka koji je Radomira preveo u Srbiju, to se desilo na sljedeći način:
“Radomir je došao kod mog oca u kuću koja se nalazila oko 6 kilometara udaljena od željezničke stanice u Međeđi kod Višegrada. Radomir je čuo da ja često vozom putujem u Valjevo kod tetke odakle donosim rakiju i istu prodajem u mom i susjednom selu kako bih zaradio nešto para za život. Kada sam objasnio Radomiru kako ja to radim, on mi je rekao da će poći sa mnom do Valjeva. Jednu veče smo se spustili do željezničke stanice u Međeđi, sakrili se u žbunje i čekali teretni voz u koji smo trebali da se ukrcamo. Čekajući voz mi smo zaspali i taj voz nam je prošao, pa smo morali čekati sljedeću noć da se ukrcamo.”
“Sljedeće noći smo se ukrcali u voz i krenuli prema Višegradu. Sakrili smo se u vozu gdje sam se ja uvijek sakrivao, kao i svoju robu. Prilikom prolaska kroz Višegrad, Radomir se šalio govoreći da zna Sava Bilić ko mu sada prolazi kroz Višegrad ne bi mirno spavao. Sakriveni u teretnom vozu doputovali smo do Valjeva gdje sam se pozdravio sa Radomirom i on je otišao, ne znam kuda i u kom pravcu. Ja sam kod tetke prenoćio, kupio rakiju i ponovo se vratio za svoje rodno selo.”
Radomir Nešković je zadnji put viđen 1948. godine kada je u svoje selo Milkoviće došao po svoj šmajser i od tada o njemu nema ni traga ni glasa. Postoje neka mišljenja da je otišao u inostranstvo i promijenio ime, a moguće je da je izvršio samoubistvo negdje u brdu Tmor iznad sela u kome se poslije rata krio. Zna se samo, da je prilikom jedne potjere za njim, lično usmrtio Olgu Dedijer i trojicu njenih pratilaca iz OZNE. Tada se govorilo da su ga ostali sustigli i ubili u potoku ispod paljanskog sela Bogovići.
Do danas se ne zna prava istina o njegovoj sudbini.
