Decembra 1994. godine u teškom ranjavanju, prestalo je da kuca srce srpskog junaka poručnika Miće Vlahovića, komandanta Jurišnog bataljona 3. sarajevske brigade Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske.
Bio je od onih komandanata koji pri polasku u akciju nisu govorili „naprijed” nego „za mnom”!
Mićo je bio četiri puta ranjavan.
Prvi put pri jurišu na Ugorsko ranjen je u vilicu. Tom prilikom poginula su njegova dva saborca. Nije se htio povući sve dok njihova tijela nisu bila izvučena na sigurnu teritoriju. Drugi put je bio ranjen u akciji na Perivoju.
Treći put je bio ranjen u vrat, lakat i nogu prilikom oslobađanja Moševićkog brda. Četvrti i za njega kobni put je ranjen u stomak tokom akcije na Treskavici.
Heroji se ne rađaju negđe tamo daleko, oni su dio nas i naših života. Ovu životnu mudrost znaju svi građani Aleksandrova, jer su imali čast da upravo među njima odraste jedan takav heroj.
U Beogradu 20. aprila 1970. godine rodio se junak novog doba Mićo Vlahović, koji je pritom ostavljen od biološke majke Slavice Vlahović i smješten u Dom za nezbrinutu djecu.
Sa dvije godine je primljen u hraniteljsku porodicu, u Aleksandrovo kod Zrenjanina, gdje je i odrastao.
Došao je u Vogošću 1992. godine, gđe je zbog svoje dobrote i hrabrosti, vrlo brzo zadobio simpatije Sarajlija.
Na sarajevskom ratištu nije bilo srpskog borca koji nije čuo za poručnika Miću Vlahovića. Učestvovao je u gotovo svim borbama u zoni odgovornosti SRK VRS. Žuč, Ilidža, Trnovo, Goražde, Treskavica…
Tog kobnog dana krajem novembra 1994. kada je Mićo ranjen na Treskavici put prema Trnovu biješe neprohodan, pa je vozaču pincgauera trebalo više od dva sata da ranjenog Miću prebaci do bolnice.
Uslijed velikog krvarenja u bolnicu je stigao klinički mrtav. Nakon reanimacije Mićo je došao sebi. Bolnica u Trnovu je bila namijenjena za tretiranje hitnih slučajeva, a nakon toga su ranjenici prebacivani u Srbinje.
U Srbinju je bilo dosta kvalitetnih doktora, ali nisu mogli da pruže Mići adekvatnu pomoć. Možda bi Mićo imao više šansi da preživi da je iz Trnova direktno prebačen na VMA u Beograd.
Na žalost, kada je iz Srbinja prebačen na VMA, za Miću je već bilo kasno. Vratio se sa svim vojnim počastima u svoje mjesto Aleksandrovo, gdje je zauvijek položen u hladnu banatsku zemlju.
Jednom prilikom Mićo je rekao: „Ja znam da ću poginuti, ali se najviše plašim da za mnom neće imati ko svijeću zapaliti.”
Srpski heroji ne smiju biti zaboravljeni!!! Zapalite svijeću za njih i njihove duše!
Njega je zemlja za sebe rodila,
Gospod mu darovao srce junačko,
I dušu nebeske širine.
Bio je i zauvijek će ostati naš sin,
Sin 3. Sarajevske pješadijske brigade,
I sin cijele Vogošće.
Slava heroju!
Foto: Miloš Vuk Božić
Izvor: https://katera.new
