Kad je Šerif Čampara iz Kule Fazlagića pošao s bremenitom ženom u Bileću, bijaše kijamet, strašna mećava dočeka ih na Koritima. Dalje se nije moglo, ali srećom po njih, primio ih je u kuću Milija Bjelica.
Kod njega su ostali više od deset dana. Tu mu se žena i porodila, i donijela na svijet Muharema. Držale ih Bjelice „kao malo vode na dlanu” sve dok se snijeg istopio. Kad su krenuli, zahvali se Šerif Miliji i reče da će mu se odužiti za gostoprimstvo.
Desetak godina kasnije, nad jamom u Koritima pogledaće se u oči njih dvojica. Milija svezan žicom, a Šerif s puškom pored njega.
„Evo da ti vratim onaj dug, Milija!” , reče Čampara i opali iz puške. Kugla prođe Miliji kroz rame. Prije nego je pao u jamu, osjetio je bajonet u leđima.
Sutradan je, samim čudom, izvađen iz jame živ. Nisu ga dotukli ni puška ni bajonet, niti bombe koje baciše krvoloci, prije nego odoše sa jame.
Dalo mu se da živi, da priča…
Tačno pedeset godina kasnije, na odsluženju redovnog vojnog roka, u istoj spavaonici, krevet do kreveta, naći će se Milijin unuk i Muharemov sin.
U toku prozivke, obojici u ušima odzvanja prezime onog drugog.
Nebojša prvi otpoče razgovor da čuju svi.
„Zemljače, je li ti u rodu išta Šerif?”
„To mi je dedo.”
„A je li ti dedo pričo o mom đedu Miliji Bjelici i Korićkoj jami?”
Na tome se završilo. Možda bi mladi Čampara nešto i odgovorio no ga oficir svjesno prekide.
Istog dana je prekomandovan u drugu kasarnu. Novi rat je kucao na vrata bivše države…
