Obilazeći položaje svoje jedinice 1995. godine, negdje oko Drvara svratim u jedan rov da odmorim i da sa vojnicima pojedem dnevno sledovanje obroka. Konzerva je bila, neimadoh otvarač i požalih se borcima. Jedan vojnik iz grupe skoči, uze konzervu i poče je otvarati.
Bijaše to Suvira Tihomir koga smo zvali Pastirko. Veseo, omanji dvadesetogodišnjak širokih ramena i uvijek nasmijanog lica, rodom iz jednog srpskog sela iz podnožja Vlašića. Prije rata je bio nomad. Ljeti je čuvao ovce na Vlašiću, a krajem jeseni kad krenu snjegovi sa svojim stadom u pratnji dva tovarna magarca i nekoliko ovčara upućivao se ka Pavlovića Ćupriji gdje pređe u Srem i u sremskim atarima napasa svoje stado sve do proljeća, nerijetko vodeći borbu sa Sremskim seljacima zato što im ovce uništavaju ozime usjeve. Na magarcima je prenosio sve potrepštine. Šatore, posuđe, alate, garderobu…
Gledam ga kako vješto otvori konzervu, ponudi me sa crnim lukom i mašući rukama dok priča kao da nasijava žito, poče nam pričati kako se nekad dobro živjelo. Znajući da je bio nomad i da se mučio, pitam ga: „Pastirko, kako si ti to dobro živio prije rata?“
Raskorači se on, jednu ruku stavi na bok, a drugom poce mahati: „Moj komandante, oblizni se meni ovca. Ja ne prijavim ocu da su dvoje već jedno. Dobro ga uhranim, prodam lokalnom seljaku, odem u kafanu i cijelu noć uz muziku ti se ja provedem i pjevaljku častim.“ Uzdahne i ponovo ponovi: „Al’ se nekad dobro zivjelo.“
Zblanut gledam to napaćeno i izmučeno, ali uvijek nasmijano lice i pomislih: „Pa Pastirko tebi je rat bio i prije rata.“
Njemu je jedna lijepo provedena noć u kafani poslije toliko muke, patnje i smrzavanja, bila najveća sreća u životu i vrhunac užitka.
Znao sam da je sreća subjektivna stvar ali nisam znao da je toliko malo potrebno da neko bude srećan i veseo. Toliko mi se to urezalo u malom mozgu da nikada neću zaboraviti mog Pastirka, hrabrog borca, koji nas je toga dana uvjerio, dok smo zajedno ručali narezak u rovu ne razmišljajući da li ćemo poginuti, da nas u životu sitnice čine srećnima.
Pastirko je kao dobrovoljac 1999. godine teže ranjen na Kosovu i danas je ratni vojni invalid. Naviknut da državi da sve, pa i svoj život, od nje ništa nije ni očekivao ni dobio, svjestan valjda da je srpski seljak uvijek hranio i branio državu ne očekujući ništa zauzvrat. On i danas živi vedar i nasmijan u Zvorniku.
Neka ga Bog poživi i da mu svaki dan bude srećan kao one noći dok je trošio pare u kafani od jagnjeta blizneta.
(Tihomir Suvira-Pastirko, vojnik podpočen lijevom rukom na kuk, koji gleda u fotografa)
Tekst pisao pukovnik u penziji Milan Jolović Legenda
