Pogreb se vršio ovako: sanduk su nosili četiri čovjeka (nikad žene) na nosilima i stalno su se mjenjali u toliko više što je pratnja bila duža. Naprjed krst, pa litija, pa sveštenik, za njim sanduk sa nosiocima, a zatim pratnja. Sanduk se otvarao kod groba i leš se unakrst posipao sa malo zemlje i pepela iz kadionice. Na groblju se davao ručak sirotinji a bilo je pomalo i pića. Da bi pratnja bila što svečanija, iza litije su išla đeca od desetak godina starosti, obučena u bjele košulje i nosila čirake sa zapaljenim svjećama i pjevala su: „Svjati Bože, svjati krjepki, svjati bezsmjertni, pomiluj nas“. Ponekad bi zapjevao sveštenik a ponekad pojac. Đeci su na rukavima bile prikačene male maramice koje su poslije njima ostale. Tako je bilo u varoši. Običaj je bio da svako iz pratnje baci u grobnicu grumen ili šaku zemlje, kad se spusti sanduk.
U Krupi je ponedeljkom održavan pazarni dan ili pijaca. Toga dana, varoš je bila puna seljaka koji su prodavali svoje proizvode kao žito, svakovrsni stoku, živinu, jaja, kožice, konjsku strunju, čekinje, vosak, med, sir, itd. Sa novcem od prodaje, seljaci su kupovali so, cigarete i ostalu potrebnu robu. Pri kupovanju žita i ostalih stvari, nije bilo mnogo pogađanja ali kod prodaje stoke, naročito krupne, vikalo se iz sveg glasa i udaralo se dlan o dlan za vrjeme pogađanja. Krava se prodavala za 20-50 forinti, par volova za 80-90 forinti, konj za 50-80 forinti, ovca oko 5 forinti, koza za manje, prase za pečenicu za 1 forint, a tako i mlado jagnje, kokoš za 2-3 seksera, 5-6 jaja, 1 sekser.
Od povrća, na tržištu je bio krumpir, grah i kupus, rjeđe luk jer su varošani sami gajili u svojim baščicama luk, salatu i drugo povrće. Patlidžan (paradajz) se na selu nije uopšte kultivisao a karfiol nisu poznavali ni varošani. Prije okupacije na selu se gajio grah obični trkljanac, kupus za kiseljenje, bjeli i crveni luk i ljute paprike. Babura nije bilo. Slatkih jela na selu nije uopšte bilo osim masnice koja se umakala u med. Mnogo novih stvari krupski svjet je primio za vrjeme onih godina što su neki proveli u izbjeglištvu u Slavoniji, Hrvatskoj, Lici, Kordunu i Baniji. Luženje rublja (kuvanje sa pepelom), u Krupskom srezu počelo je iza okupacije. Za turske vladavine, upotreba sapuna gotovo nije postojala. Samo su imućniji varošani upotrebljavali sapun sa Krita. Prije okupacije, nisu bile poznate lampe na petrolej. Osvjetljavalo se voštanim i lojanim svjećama a na selu još i lučem. Lijegalo se rano i rano se ustajalo.
Novine su se pojavile tek iza okupacije i to mahom režimske. Glavni listovi su bili „Sarajevski list“ i zagrebački „Obzor“. Srpske novine su, po pravilu, bile zabranjene a srbijanske, potpuno isključene. Pored toga, štampa nije bila od koristi za krupski kraj jer je bilo malo pismenog svjeta a i ono malo pismenih ljudi nisu imali ni interes niti vremena za čitanje. Prije okupacije, literatura se svodila na narodne pjesme uz gusle iz kosovskog ciklusa, o Marku Kraljeviću, Milošu Obiliću i uskocima, Smiljaniću, Jankoviću i Mandušiću. Guslari su uglavnom bili sljepci koji su se stalno kretali po selima noseći u torbi svoje gusle javorove. Najbolji se guslar pojavio oko 1890. godine, neki Tesla, koji je krstario kroz nekoliko srezova na granici Bosne i Like. Pošto je on sam sastavljao pjesme koje su šibale austrijsku vlast, on je bio proganjan i izbačen iz Bosne natrag u Liku. Pjevao je o Danu Polovini što je ubio Murata Šašića. Još je pjevao kako je raja ubila nekakvog siledžiju Kerima: „Svi se Srbi tvrdo zaklinjaše, a tako nam svetitelja Save, neće više Kerim lizat tave“. Sve do oslobođenja 1918. godine, u krupskom kraju se živjelo u duhu deseterca i kosovskih tradicija jer ni poslije toliko vjekova robovanja, nisu se mogle zatrati brazde što su ih Nemanjići uzorali.
Austrijska uprava, nije išla za pomirenje naroda nego je vještački podržavala mržnju među vjerama, osobito kad se počeše pojavljivati pojedinci kao „Srbi muslimanske vjere“. Oko 1896. godine došao je na upravu prosvjetnog odjeljenja zemaljske vlade u Sarajevu, neki Treščec koji je bio dorastao da uspješno služi austrijskoj politici. On je kočio otvaranje čisto srpskih škola a u državnim, komunalnim školama uveo je strogu naredbu da se učenici pravoslavne vjere uče čitati i pisati samo ćirilicom a da učenici svih ostalih vjera uče čitati i pisati samo latinicom. Tako je izdao udžbenike u dva pisma da bi muslimane što više udaljio od svoje pravoslavne braće. Srbi pravoslavne i muslimanske vjere bi onda bili u apsolutnoj većini u Bosni i Hercegovini. Lako je bilo razumjeti da je takva podvojenost bila na štetu Srba. Ova naredba o podvojenosti pisama u školama, nije bila pismena. Ona je bila usmena. Treščec je sazvao svih šest okružnih školskih nadzornika u Sarajevo pa im je tu naredbu saopštio usmeno a oni su je morali takođe usmeno predati svakom pojedinom učitelju u četiri oka, bez svjedoka. Zaista dobra ideja i za nju je Treščec nagrađen plemstvom. Sjeme koje je on zasijao 1896. godine, sazrelo je 1941. godine i dovelo do biološkog istrebljenja svih koji se krste sa tri prsta. Strašni, i na prepad izvršeni, pokolj Srba 1941. godine, nema nikakvog opravdanja. Srbi u Bosni i Hercegovini su kroz vjekove bili ugnjetavani i ubijani od strane Turaka i to se nastavilo i pod austrijskom okupacijom. Za vrjeme Prvog svjetskog rata Srbi su stradali i bili gonjeni kao divlje zvjeri za vrjeme hajke pa ipak, kad je 1918. godine, vojska Kraljevine Srbije pobjedonosno ušla u BiH, niko nije pozvat na odgovornost i bio kažnjen iako su direktni izvršioci tih nedjela bili poznati. Prvi akt nove vlasti 1918. godine bio je rješenje agrarnog pitanja. Taj akt nije bio uperen samo protiv muslimanskih spahija nego protiv spahija koje vjere bili. U cjeloj BiH pa i u Krupskom srezu, bilo je i pravoslavnih i katoličkih spahija. Svi su oni izgubili svoje posjede ali su za to dobili oštetu u bonovima za koje je država garantovala. S druge strane, agrarna reforma nije oslobodila samo pravoslavne kmetove nego i muslimanske i rimokatoličke kojih je takođe bilo.
Nisam bio svjedok događaja u Krupskom srezu 1941. godine jer sam tada, kao i sad, živio u Beogradu. Znam ponešto samo po čuvenju. Što nije uspjelo da pobjegne u šume ili u Srbiju, bilo je opljačkano i poklano. Hoće li Krupa imati ljetopisca o tim užasnim događajima? To zvjersko krvoproliće je izvršeno na prepad i na prevaru. Poklani nisu mogli ni pretpostaviti da u dvadesetom vjeku može biti tako krvoločnih zvjeru u ljudskom liku. To potvrđuje ovaj događaj o kome sam slušao od više lica. Kad su viđeniji krupski Srbi bili na brzinu pokupljeni i sa stražom sprovedeni i zatvoreni u „Dom kulture“ (njih preko pedeset), jedan od njih, Jovanović, je rekao: „Braćo, mi ćemo danas izginuti nego, kako nas čuva samo desetak ustaša, hajde da provalimo vrata i jurišamo na njih. Sve jedno što su naoružani, ja ću sam savladati dvojicu, a vi ostale, pa da bježimo u šumu“. Na to se Ilija Smiljanić (poznati krupski trgovac) zaprepasti i uzbuđeno im reče: „Ama, ljudi, manite se te gluposti! Mi ništa nismo skrivili. Promjenila se državna uprava ali postoji zakon u svakoj državi. Ako se suprostavimo, onda sigurno nećemo dobro proći a, ovako, čekajmo da vidimo šta će biti“. Većina je bila Ilijinog mišljenja i tako su svi, osim Štrbca (takođe poznatog krupskog trgovca) bili poklani i bačeni u Crno jezero. Štrbac je skočio u jezero i uspio je u mraku da ispliva i dokopa se šume i, poslije, prebjegne u Srbiju. On se jedini iz te grupe spasao ustaškog noža. Staru pravoslavnu crkvu zlotvori zapališe a novu, velelepnu crkvu srušiše do temelja da ni kamen na kamenu ne osta. U tim strašnim danima, mnoga sela su ostala opustošena. Dok je, na primjer, Bušević bio potpuno uništen, dotle, u Rujiškoj nije bilo pokolja jer su ruiščani organizovali i pripremili valjan otpor.
Proto Marko Gaković, krupski paroh, odveden je iz Krupe u logor u Sisak sa ostalim pravoslavnim sveštenicima koji nisu bili poklani. Odatle su prebačeni u Srbiju gdje su živjeli u raznim mjestima. Proto Marko je živio kod svoje snaje, udovice njegovog sina, popa Bogoljuba, koja je u bjedi živjela u Beogradu sa njihova tri sina. Pop Bogoljub je zaklan na Velebitu i bačen u jamu Jadovno zajedno sa gornjokarlovačkim vladikom Savom Trlajićem i hiljadama Srba-mučenika. Kad se proto Marko vratio u svoju parohiju 1945. godine, napisao mi je opširno pismo. Napisao je da je morao da pređe Unu čamcem jer su mostovi bili uništeni. Kad je došao kod crkve, našao je gomilu kamenja. Veli, da je pao na to kamenje i plakao. Vršio je opela, sahrane i krštenja gotovo bez ikakve nagrade. Bila je oskudica u svemu. Narod se vratio iz zbjegova go i bos. Zbog nemaštine, bolestan i ucviljen, proto Marko je uskoro morao da napusti Krupu i ode kod sina Slobodana u Novi Sad gdje je uskoro potom i umro.
Krupska nahija je od davnina bila naseljena pravoslavnim narodom. To svjedoče mnogobrojne ruševine manastira i crkava u tom području. Zbog turskih zuluma, bježalo se u Austriju ali su se mnogi vraćali natrag u svoj kraj. Iz Krupske nahije izašlo je dosta znamenitih ljudi koji su se borili i ginuli. Tu se rodio Popović Pecija, najveći junak Bosne, tu se borio i poginuo hajduk Jovančić. Iz tog su kraja vojvoda Golub Babić, Ninko Gaković i njegov brat, pop Jovo iz Suvaje, Trivo Amelica, Zekan Kutlija i mnogi drugi.
Austrijska uprava nije pomagala podizanje pravoslavnih crkava ali nije ni ometala pa je bilo nekoliko parohija sa dvije crkve. S podizanjem škola, okupator nije žurio. Oko trideset godina, postojale su samo tri škole koje su služile nekih pedeset sela. To su bile škole u Krupi, Otoci i u Velikom Radiću. Tek u četvrtom deceniju okupacije, otvorene su još tri škole i to, u Ašanima, Jasenici i Dobroselu. U to dobe, u Krupi i Otoci bilo je oko par stotina muslimanske djece ali su u školu išli samo desetak-petnaest njih, i to samo muška djeca. Ove dvije škole punila su pravoslavna djeca iz okolnih sela, često iz daljine od sedam do osam kilometara. Pored državne škole, u Krupi je bila i srpska osnovna škola koju je otvorio, i bio njen prvi učitelj, pop Lazar Gaković. U toj školi je, dugi niz godina, predavao učitelj Boško Ilačević. On je uveo školsku proslavu Svetog Save, sa pjesmom i igrankom. U državnoj osnovnoj školi, dugo godina je služio Milan Martinović. On ima veliku zaslugu za širenje racionalnog pčelarstva u Krupskom srezu.
On je, kao i pisac ovih redova (jer sam i ja jedno vrijeme bio učitelj u Krupi) poslao mnogo svršenih đačića osnovne škole „Privredniku“ u Zagreb na izučavanje zanata i trgovine. Za to slanje đece „Privredniku“, imao sam disciplinski da odgovaram. Tek kad sam pokazao jedan raspis na njemačkom jeziku u kom Ratno ministarstvo u Beču preporučuje slanje đece „Privredniku“ pošto su njegovi pitomci najdisciplinovaniji vojnici, prekinuta je optužba protiv mene. Mudri rukovodioci „Privrednika“, Matijević, Ćuk, i dr, su isposlovali taj raspis preko ličkih generala Grbe, Puhala, Borojevića i drugih, misleći da će biti od koristi. I, eto, meni je dobro došlo.
…
Za sve vrjeme vladavine Obrenovića u Srbiji, okupator je gušio srpstvo u Bosni i Hercegovini nekako površno ali, od dolaska na presto Kralja Petra I Karađorđevića, gušenje je postalo ozbiljno tako da smo mi, u Krupskom srezu, osjetili da se nešto „iza brda valja“. Osjetili smo to i moralno i materijalno. Policijska budnost je pooštrena a skupoća osjetno porasla, naročito poslije početka carinskog rata između Austrije i Srbije. Porastao je broj žandarmerijskih stanica i žandara. Za prijem u žandarmerijsku službu dovoljno je bilo da je dotični odslužio kadrovski rok, prvenstveno podoficiri. Relativno najviše je bilo Ličana u toj službi. Dugo godina je organizator i komandant žandarmerije bio general Cvjetićanin. I on je bio Ličanin. Vladala je stroga vojna disciplina. Žandar je, pred starješinama, bio kao crv a prema narodu, sila. Četrdeset godina je žandarmerija budno čuvala vlast Austrougarske monarhije a narod se, kao što je rekao Petar Kočić, „od neke miline umrtvio“.
Šume i rudno bogatstvo je bilo u državnim rukama a eksploatacija je uvjek povjerovana strancima. Štambajs, Šmarda, Grauaug i drugi, zarađivali su milione sjedeći u Beču a radnu snagu su davali „urođenici“ uz smješno male zarade. Gdje god je bila imalo unosnija zarada, tu nije bilo domaćeg svjeta.
Interesantno je da ni u službi kod železnice, nisu, po pravilu, primani pravoslavni ljudi. Švabo je smatrao da, u slučaju kakvih „poremećaja“, pravoslavni radnici i službenici bi bili od štete i nepovjerljivi. S obzirom da pravoslavni nisu imali pristup u državnu službu, oni su počeli da odlaze na rad u Ameriku i to svakom godinom sve više. Zato je bilo mnogo dobrovoljaca iz Amerike na Solunskom frontu 1918. godine koji su bili porjeklom iz Krupskog sreza. Oni napustiše posao, zaradu i svoje porodice u bogatoj Americi, i ispunjeni dubokim patriotizmom, priključiše se srpskoj vojsci da se bore i ginu u jednom obračunu koji je za srpski narod značio biti ili ne biti. To je bio naraštaj koji je odgojen uz svirku javorovih gusala.
Da se vratimo mojoj nesrećnoj Krupskoj nahiji. Vjekovima je naš narod živio u tami, neznanju i crnom ropstvu, stavljen izvan zakona. Jedinu utjehu narod je nalazio u svojim sveštenicima kojih je bilo premalo a jedina škola su bile gusle. Krsna slava je omogućavala sastanke prijatelja i rođaka i tada bi izmjenjali misli i donosili odluke o što uspješnijoj odbrani od vladajućeg dušmanina. U to tamno doba, putnik namjernik je bio u domu mio gost jer su to bile ondašnje novine i, svaka nova vjest, slušala se bez predaha. Narod je uporno očekivao bolje dane. Porastom krupske varošice, proširen je krug gledanja. Trgovci su, sa dalekih putovanja, donosili nove vjesti,naprednije misli i realnija shvaćanja.
Narod se digao na ustanak 1875. godine jer su životne prilike bile sve teže. Spahije su sve više tražile od kmetova a brdovita zemlja je sve slabije rađala jer se nije zemlja mogla stavljati na ugaru, da se odmori, kao što je to ranije bilo praktikovano. Međutim, sve narodne žrtve su bile uzaludne jer su velike sile odlučile da Bosnu i Hercegovinu predadu na upravu Austrougarskoj monarhiji. Austrija je popravila samo ličnu bezbjednost dok su ekonomske prilike pravoslavnog naroda postale još teže jer je porez postao veći. Ipak, narod je pomalo napredovao jer je bio vrjedan, štedljiv i razuman. Tek o slavi ili kakvoj domaćoj svečanosti, upotrebljavalo se alkoholno piće, i to umjereno. Inače, piće se svodilo na minimum i veoma rjetko se mogao viđeti pijan čovjek na ulici u varoši a u selu, nikada. Svaki Srbin je rado i bez pogovora davao svoj prilog u novcu i radnoj snazi za podizanje crkve ali u crkvu nije mnogo išao. Dolazio je u crkvu u dane posta, da se ispovjedi i pričesti i o crkvenim slavama. Sve propisane postove, pravoslavni svjet je strogo održavao hraneći se samo hljebom i povrćem.
Za tursko vrijeme nije uopšte bilo ljekara u cjeloj Krupskoj nahiji a za vrjeme Austrije, bio je samo jedan. Nekoliko godina pred Prvi svjetski rat, u Krupi je ljekar dr. Dimitrije Marković. Osim u Krupi, on je ordinirao u Otoci, Bužimu i Benakovcu, jedanput u dvije nedelje. Apoteku u Krupi je, za svoj račun, otvorio dr. Bjelinski koji je, više godina, služio i kao ljekar. Teži bolesnici su upućivani u Cazin gdje je bila državna bolnica. Imućniji svjet je išao u Zagreb na bolničko lječenje a u Topusko, na banjsko lječenje. U Krupskom kraju najviše je svjet oboljevao i umirao od tuberkoloze. U varošima je bilo više udovica a u selima više udovaca. Seoske žene, primorane da žive u nezdravim prostorijama i preopterećene sa radom, više su umirale nego muškarci koji su bili mahom van kuće. Stalniom upotrebom duvana, kave i alkohola, ljudi u varošima su više podlegali sušici nego žene koje uopšte nisu pušile niti pile alkoholna pića. Piće se nabavljalo iz Trsta. Pivo se, za duže vrijeme, nije uopšte upotrebljavalo. Vino se nabavljalo iz Dalmacije preko Like…
Godine 1900. presječen je slap Strgarić, blizu Otoke, radi trasiranja zemljišta za izgradnju željezničke pruge od Bosanskog Novog kroz Otoku i Bosansku Krupu do Bihaća, sve uz Unu. Rad na izgradnji željeznice se nastavio i za vrjeme Prvog svjetskog rata pomoću talijanskih i ruskih zarobljenika. Godine 1918., nova željeznička pruga je bila završena i počela je saobraćati od Bosanskog Novog do Krupe. Poslije oslobođenja, izgrađena je pruga do Bihaća. Rad na Unskoj pruzi je bio uspješan i pored toga što je teren bio težak. Ta pruga je imala veliki značaj za ekonomiju toga kraja.
U Uni je bilo mnogo svakovrsne ribe. Ribolovom su se bavili samo muslimani jer su oni stanovali pokraj rjeke. Lovili su ostavama. Prije austrijske okupacije, u Uni je bilo mnogo krupnih rakova ali oni ubrzo nestaše. Vele da su nestali zbog neke zaraze koja se pojavila u svim pritokama Save. Sitni rakovi su se održali samo u nekim malim potocima.
Nema znakova da je u Krupskoj nahiji bilo rudnika. Tek, početkom dvadesetog vjeka, pronađen je azbest u Ašanima. U Ljusini su pronađeni tragovi kamenog uglja a, tamo negdje početkom tridesetih godina, pop Bogoljub Gaković je otkrio velike naslage aluminijevske rude (boksita). U brdu Mračaju, više Otoke, postoji brdo „Zlatna greda“ sa nekim, kao srebro, sjajnim kamenom. Teren cjelog Krupskog sreza je brdovit. Tek oko Une ima ravnih polja koja dobro rode. Utvrđeno je da su u Lončarevcu postojale grčke i rimske kolonije jer ima mnogo nalazišta cigle i crjepa iz tog doba. Na desnoj strani Une nalazi se selo Matavazi čije ime ima korjen u grčkom jeziku. Mnoga sela su nazvana po njihovoj prirodi, Suvaja zbog bezvodnosti, Jasenica zbog jasena koga ima mnogo u njenoj okolini, itd. Kad se narod selio, on je u novoj postojbini davao imena sela, rjeka i brda ista kao u staroj postojbini. Tako naprimjer, ima Krupa u Dalmaciji, kod Banja Luke i kod Sarajeva.
Priča se da je jedan seljak iz Velike Rujiške zidao kuću oko 1930. godine pa je dovozio pjesak za izgradnju. Pjesak što mu je ostao, prosuo je po svojoj njivi. Te jeseni uzorao je njivu i posijao ozimu pšenicu. Na proljeće se taj domaćin čudio zašto je, na njegovoj njivi, žito izđikalo neobično bujno dok je, na drugim njivama raslo kao obično. Primjetio je da je bolji rod žita na mjestima gđe je prosuo pjesak. Tako je on slučajno pronašao da pjesak, pomješan sa zemljom, popravlja zemlju. Iduće godine, taj isti čovjek, pospe pjesak i na drugu njivu što mu ta njiva da rekordan prinos, kao nikad ranije. To „zapjeskivanje“su prihvatili i ostali seljaci i svima se prinos mnogo poboljšao. Poslije okupacije, u Krupskom srezu se sadio duvan godinu – dvije ali je ubrzo njegova sadnja bila najstrožije zabranjena.
Godine 1892., u Krupu je došao mitropolit dabro-bosanski, Sava Kosanović. Osvještao je crkvu i rukopoložio Lazara Gakovića za sveštenika i popa Petra Gakovića za protu krupskog. Sava Kosanović, prvi Srbin mitropolit u Bosni poslije ukidanja Pećke patrijaršije, ubrzo je došao u sukob sa Austrougarskom monarhijom pa ga je ona penzionisala. Na njegovo mjesto postavljen je Srbin iz Srema, dotadašnji arhimandrit, Đorđe Nikolajević. To beše veoma kulturan gospodin, manje ratoboran od Kosanovića ali isto tako nepoželjan od austrijskih vlasti. Iako u dubokoj starosti, mitropolit Nikolajević je marljivo obilazio crkve i škole i pažljivo pratio njihov rad. Poslije Nikolajevića, za mitropolita u Sarajevu je postavljen Nikola Mandić. Za njegova vremena osnovana je još jedna mitropolija, Banjalučko-bihaćka, sa sjedištem u Banja Luci. Za mitropolita ove nove mitropolije, postavljen je dr. Evgenije Letica. To je onaj mitropolit kome je Petar Kočić zamjerio što nosi švapsku krljačinu (šešir). Međutim, mora se priznati da je mitropolit Letica osnovao svešteni udovički fond. Poslije smrti mitropolita Mandića, na njegovo mjesto je namješten dr. Letica. Kad je počeo Prvi svjetski rat, mitropolit Letica je dobio od cara titulu Tajnog savjetnika. To je bilo jedno od najvećih odlikovanja u Monarhiji. Poslije oslobođenja 1918. godine, Letica je ubrzo bio penzionisan i sklonjen u neki fruškogorski manastir gde mu je bilo povjereno da sastavi novi Ustav Srpske pravoslavne crkve u oslobođenoj Jugoslaviji.
Seljenje našeg naroda „u kaure“ (u Austriju) i vraćanje natrag u Bosnu, trajalo je vjekovima. Zato, u nekim pograničnim bosanskim srezovima ima doseljenika iz Like, gotovo više od polovine. Vidio sam da je među tim doseljenicima bilo dosta koji su nosili vojničke medalje ali su bili nepismeni kao i starosjedeoci u Bosni. Lički Srbi, koji su bili naseljeni na granici prema Bosni, služili su Švabama kao štit Monarhiji i ne samo što su se krvili sa Turcima nego su ostavljali kosti po Pruskoj, Italiji, Belgiji i cjeloj Evropi, radi odbrane habsburškog prijestola. Pored sve toga, oni su sačuvali svoje srpske i pravoslavne tradicije i pomagali pravoslavni svijet. Tako su austrijski komandanti Krupe, koji su bili Srbi-Ličani, kupili zvono za novu srpsku crkvu u Krupi.
Vojvoda Golub Babić je živio u Sarajevu sa penzijom od 120 fiorina mjesečno. Babić je bio nepismen ali bistar čovjek. Kao što sam ranije napisao, Babiću je bilo oduzeto vođstvo ustanka na tromeđi i na njegovo mjesto je bio postavljen general Despotović. Ne znam zašto je to učinjeno. Da li zbog nepovjerenja srpske vlasti iz Beograda prema vojvodi ili da se parališe uticaj Petra Mrkonjića u bosanskom ustanku. Vojvoda Golub je živio povučeno u Sarajevu. Obučen u prosto građansko odijelo, sa dubokom fesinom na glavi, kretao se od „Crkvenog hana“ do hotela „Evropa“, grickajući penziju u braku sa svojom drugom, mnogo mlađom ženom. Stanovao je u blizini Ruskog konzulata. Vojvoda Golub je volio šalu ali su Sarajlije takođe pravili šalu na njegov račun. Vele, došao vojvoda Golub u hotel „Evropu“ pa uzeo neke novine da čita okrenuvši ih naopako. Videvši to, jedan kelner mu priđe i htjede da mu okrene novine kako treba, govoreći: „Gospodine vojvodo, okrenuli ste novine naopako pa tako nećete moći da čitate!“ Vojvoda se lecnu i brzo mu odgovori: „E, momče, lako je nako čitati ali čitaj ti vako, ako si majčin sin!“
Priredio Slobodan Osmokrović
Tvorac rukopisa je Petar Pepa Gaković (1876-1962) Rukopis je završen 1960 godine na temu života Srba u Bosanskoj Krajini u najudaljenijoj tački turskog carsvta, druga polovina 19.veka. Rukopis je dospeo u ruke rođaku Robertu Predragu Gakoviću, u državi Viskonsin, Milvoki SAD. koji je skupljen i publikovan u proleće 2006. godine. Pisano je na osnovu ličnog doživljaja autora i kazivanja onih što su bili očevici ili čuli od svojih predaka.
