Autor: Srđan Bakmaz
U ono nevrijeme pred sam kraj Drugog svjetskog rata među mnoštvom zločina i u moru nevine krvi, proli se nevina krv i u našem selu Kalimanići.
Krv proliše naši Srbi naopako naučeni da je dobro i poželjno ubiti brata koji drugačije misli: Malo im bi što nevine ljude bez ikakva suda pobiše već zabraniše da se izginulim očita opijelo, podigne spomenik i rodbina obavjesti o sudbini najmilijih.
Kako se narodno sjećanje ne može ubiti isto kao što se ne može ubiti pravda i istina, u njemu osta upamćeno da je kao i na mnogim drugim mjestima strijeljanje preživio jedan od vojnika. Po odlasku zločinaca mještani sahraniše mrtve a živog brata srbina počeše liječiti i on im reče iz kog je kraja. Neljudi brzo saznaše za preživjelog pa i njega ubiše, a naši stari ga sahraniše sa njegovim ostalim drugovima.
Kad ne mogaše braći spomenik podići narod ono mjesto gdje nesrećnike pokopaše prozva „Grobići“. Ne znam ima li ijedan drugi narod na svijetu koji bi prinuđen grobu tepati…
Tako bi za duga vremena osam dugih decenija.
Mlađe generacije mještana iz Kalimanića pomognuti usmenim predanjem i modernim tehnologijama uz Božiju pomoć pronađoše potomke postradalih iz Zlatiborskog i Užičkog kraja. Zajedničkim snagama prikupiše finansijska sredstva i na mjestu stradanja podigoše spomen obilježje a sveštenik održa opijelo za pokoj njihovih duša.
Nek spomenik stoji u polju i kraj puta da se putnik namjernik i slučajni prolaznik sjete duša nastradlih, prekrste i pomole za njihovu dušu.
Nek stoji kamen i priča priču onih kojima je oduzeto pravo da govore i žive.Nek se zločin ne zaboravi da se ne bi ponovio.
