U Hramu Svetog Save u Blažuju danas je služen parastos nevinim žrtvama egzodusa sarajevskih Srba, a parastosu su prisustvovali gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić, predsjednik Skupštine grada Branko Koroman, zamjenik gradonačelnika Slobodan Amović i potpredsjednik Skupštine grada Zoran Trapara.
Gradonačelnik Ćosić rekao je da danas obilježavamo i 30 godina od statutarne odluke o osnivanju grada Istočno Sarajevo, te da je ovo prilika da se, proslavljajući ovaj datum, vratimo na mjesto odakle su Srbi 1996. godine krenuli u egzodus i odamo počast svim srpskim stradalnicima.
Ističući da je stablo snažno onoliko koliko mu je jak korijen, Ćosić je kazao da čovjek najbolje spozna sam sebe ako se vrati svojim korijenima, a korijen Srpskog Sarajeva upravo je ovdje i u okolnim srpskim naseljima, dok su danas „stablo i šuma“ na drugom mjestu, u gradu Istočno Sarajevo i njenim udruženim opštinama.
„Mi nemamo pravo da zaboravimo, nego imamo obavezu da se, njegujući kulturu sjećanja i pamćenja, uvijek ovdje vraćamo i podsjećamo na sve dobre ljude i pretke koji su gradili ovaj kraj“, rekao je Ćosić, dodavši da Sarajevo sigurno ne bi izgledalo ovako da nije bilo domaćina ovog kraja koji su gradili svoje domove i porodice, kao i cijelu društvenu zajednicu.
Ćosić je podsjetio da su Srbi tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata odbranili svoje Sarajevo, a potom ga kao zalog za stvaranje Republike Srpske izgubili u egzodusu.
„Imamo obavezu da se sjećamo tog vremena, a da svoje Istočno Sarajevo razvijamo još jače i snažnije“, naglasio je gradonačelnik Ćosić.
Starješina Hrama, protojerej Darko Danilović u besjedi je govorio o stradalništvu srpskog stanovništva koje je 1996. godine moralo da napusti Ilidžu, Ilijaš, Hadžiće, Reljevo, Vogošću, Novo Sarajevo i druga mjesta koja su, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma pripala Federaciji BiH.
Ratni direktor bolnice „Žica“ čuveni doktor Milan Pejić nije mogao da sakrije emocije koje su ga preplavile kada je pokušao da se prisjeti nekih tragičnih i tužnih događaja koji su se dešavali srpskim domaćinima i njihovim porodicama, koji su početkom 1996. godine napuštali vjekovna ognjišta i odlazili u nepoznato, ali sa vjerom u Republiku Srpsku i budućnost srpskog naroda, ma gdje da će on da živi i egzistira.
„Sva moja sjećanja na to vrijeme su tužna. Teško mi ja i sada da pričam o tome. Suze mi brane da se sjetim grupice Srba koji su u koloni, na zaprežnim kolima zastavom, cvijećem i bronzama okićenim, pjevali srpske izvorne pjesme obučeni u narodne nošnje, a da nisu znali ni kuda idu, ni kuda vode svoje najmilije“, rekao je doktor Pejić.
On je istakao da mu se slika uplakane starice koja je ispred sebe gurala kozu u „civarama“ /ručnim kolicima/ sa nekoliko zavežljaja duboko urezala u pamćenje, a ovakve slike su mu bolno svježe i danas.
