Navršava se 20 punih godina od kako je fizički, u 42. godini, pun snage i doktorskog znanja, i kad je najviše trebao svojoj porodici i društvenoj zajednici, svojoj Republici Srpskoj, kojoj je kao borac prve kategorije dao sve što je imao i mogao.
Otišao je Zoka, kako su ga najčešće zvali brojni prijatelji i poznanici, ali su ostala nezaboravna sjećanja ne samo njegovih najrođenijih, nego i među velikim brojem njegovih prijatelja i pošovalaca koji i poslije toliko prođenog vremena uz svako sjećanje na njega prepričavaju njegove „bisere“ iz svakodnevnog, ali i doktorskog života, koga je rano prekinula neumitna smrt.
Mala utjeha njegovim najrođenijim i svim koji su ga poznavali za veliki gubitak svakako je činjenica što već nekoliko godina, njegovo ime nosi, k’o bi drugi, no Dom zdravlja u njegovoj Rogatici u kome je odradio prve dane doktorske prakse.
Ime i fotografije na najatraktivnijim mjestima podsjećaju na njegov nezaboravni lik i djela po kojim ga se sada sjećaju njegovi saborci i drugi poznanici koji sve češće svaraćaju u ovu kuću zdravlja.
Sjećanje na svog Zorana, njegovi majka Perka, otac Sreten, brat Ozrenko i ostala rodbina, vratili su danas, uz cvijeće, suze i svijeće zadušnice, kod njegove vječne kuće na porodičnom groblju u selu Sjeversko kod Borika sa porukom: godine prolaze, tuga i sjećanje ostaju vijeki vijekova.
/058/
