„Bratstvo i jedinstvo“ učinilo je svoje, da su seljani morali šutati iako su žrtve bili. Selo Vrhprača dobilo je asfalt tek 1983.godine pred samu Olimpijadu, jer je važilo za „četničko mjesto“. Ustvari, o ovim jadnim seljanima i posle rata je odlučivao dželat, prerušen u kožni sako sa petokrakom na čelu.
Nigdje spomenika i obilježja iako je ovo selo paljeno čak 4 puta od strane ustaša u Drugom svjetskom ratu, a u njemu ubijano sve što se stizalo. Ustaše iz Prače, Ilovice i Oravica, pa i one što iz Srednje Bosne dođoše. Kako domaće seljane iz svih zaseoka, tako i one što pobjegoše u Vrhrpraču ispred povampirenog dželata.
A samo šapatom se prenosilo i u pomen upisivala djeca: 46 Pavlovića, 14 Eleka, 12 Granzova iz Kasidola (koje je ustaša u Vrhprači sustigao), 11 Furtula iz Vlahovića, 10 Cicovića, 8 Vukovića, 7 Živkovića, , 7 Kovača, 7 Samardžića, 6 Koromana, 6 Paprica, 5 Ćosovića iz Radonjića (Bare), 4 Nenadića, 4 Lukića, 4 Purkovića, 4 Trifkovića, 4 Šalovordića, 3 Simovića, 2 Pavićevića, 2 Vitomira, 2 Tomića, 2 Miloševića.
Nekoliko dana kasnije (21.1.1942.godine) ustaše su nastavile svoj krvavi pir po Glasincu gdje su takođ ubile desetine djece, ali i žena i staraca.
