PREDOJEVIĆI – NAJSNAŽNIJE BILEĆKO PREDANJE
Pet stotina godina, s koljena na koljeno, u Bileći se prepričava jedna dirljiva i uzbudljiva priča, epska ali istinita drama, o majčinoj ljubavi, otetom sinu jedincu, silnom turskom junaku, sebičnom đeveru, stricu, knezu, surovoj kazni, crkvi i džamiji.
Saga o Predojevićima je najdublje i najsnažnije bilećko narodno predanje izniklo na hercegovačkom kršu.
Predojevići su bilećki Ep o Gilgamešu, hercegovačka Odiseja i Ilijada, zavetno pismo o Primetnoj gomili u Prijevoru gde su stolovali srednjovekovni srpski vlastelini. Kad su Turci stigli u Hercegovinu narod je postao raja i svoj jad i čemer mogao je da upamti i zabilježi samo u kamenu i usmenom predanju. Drugih mjesta imao nije.
***
Sunce je bilo već visoko kad su čobani podno Dubovca vidjeli kolonu kako promiče kroz Krtine ispod Grabovica ka Radaševom dolu. Išli su glavnom džadom. Iz daljine se nije videlo ko su ali su jedni jahali a drugi vodili konje za sobom.
Tek kad su okrenuli ka Potrkušama razaznaše da su Turci. Mora da dolaze po begov harač. Ali zob još nije ni zavila. Nije vrijeme za haračlije. Najstariji među njima se dosjeti: „Pošli su da skupljaju. Nijesu dolazili već četiri ljeta, vrijeme im je.“
Bio je to onaj dan kad majke leleču i udaraju se u prsa a očevi čupaju kose jer im Turci odvode djecu u janičare. Danak u krvi. Nije bilo više vajde bježati u brda. U svakom selu knez je imao obavezu da prikupi dječake.
Čobani javiše u selo da dolaze Turci. Knez Jovan Predojević imao je šest sinova a njegov pokojni brat Nikola samo jednog, malog Nenada koji je živeo sam sa majkom. Trojici svojih sinova knez reče da pođu uz brdo ka Vranjoj Dubravi a dvojica starijih i onaj najmanji i najmlađi ostadoše.
– Kneže jesi li si odabrao djecu za cara, upitaše Turci dok su ulazili u Prijevor, mjesto gde su nekada stolovali srednjovekovni bilećki vlastelini Predojevići.
Knez okupi nekoliko dječaka oko kojih Turci počeše da obigravaju. Hteli bi onoj najkrupnijeg ali je prestario, onaj mali je sav nekako karakušljiv.
– Uzmite ovoga ovaj je najbistiriji, pokaza knez na Nenada, jedinca njegovoga pokojnog brata.
Jedan Turčin dokopa dječaka, metnu ga u sepet koji se nalazio na konju i reče: – Hajdemo, dalje!
Nenad briznu u plač a njegovu vrisku čula je i majka koja se nalazila za kozama iznad kuće. Strča do puta. Što vodite njega, on mi sve na ovom svijetu? Poče da leleče i kuka. Upita đevera, šta učinje, što im ne dade jednog od tvoje šestorice? Knez je samo ćutao a Turci su zamicali ka Bijeloj Rudini.
Nesrećna majka potrča za njima. Plače i preklinje da joj pušte dijete.
U sepetima je već bilo nekoliko djece. Svi uplašeni i podbuli od plača. Nenadova majka trčala je za karavanom i konjanicima a Turci su je gonili i šibali kandžijama. Sva raščupana, izubijana, padala je niz kamenje, zapomagala i molila ali nije odustajala.
Od majčinih leleka do dana današnjega ostala su imena mjesta nazvana po njenom zapomaganju od Prijevora do Čemerna. Korita, gde je naricala da je jadna i koretna, Pusto polje, gde je klela da joj osta kuća pusta i Čemerno kad je zajecala: „Jao meni jadnoj i čemernoj“. Tu je pala na zemlju ne mogavši da više prati Turke a karavan sa dankom u krvi zamače ka Bosni.
Već je bila pozna jesen kad su janičari sa dječacima u sepetima stigli u Carigrad. Postrigli su ih i okupali, obukli u nove `aljine i uveli u veliku prostoriju da večeraju. Sjeli su za astal i dali su im kašike sa ogromnim drškama. Djeca nijesu uspjevala da primaknu zalogaj ustima. Mali Nenad uze svoju kašiku i prinese je ustima dječaku naspram njega ovaj pojede pa isto učini. Posle i ostali tako počeše da jedu.
Vidješe to sultanovi učitelji i Nenada odmah odvojiše u posebnu grupu. Nijesu se prevarili, postao je najbolji učenik, pitomac, vojskovođa, paša, ali ne Nenad nego Hasan paša Predojević. I sultan je čuo za njegovu hrabrost i visprenost. Poslao ga je u Segedin da utvrdi granice carstva.
Kad se vraćao preko Dunava Hasan se priseti svoje Hercegovine okrenu vojsku na jug i pojavi se u Ljubomiru. Tu podiže logor za tri hiljade vojnika.
U zoru pozva svoj vjernog čauša Ahmeta Čelebi Dugalića i reče mu da osedla konja. Njih dvojica sa još trojicom konjanika zamakoše uzvodno Trebišnjicom. Hasanu srce zatreperi kad ugleda Dubovac i bilećku valu. Na ulasku u Prijevor sjahaše s konja a paša reče Ahmetu i pratnji da sjednu u hlad i odmore. On pođe sam pješke pored okrajka ka naherenoj pločari. Na struzi iza srensle zateče jednu staricu i nazva joj dobar dan.
– Jesi li sama, imaš li koga još?
– Nemam niđe nikoga. Imala sam čoeka al` je mlad umro. Imala sam sina jedinca Nenada al` ga Turci pokupiše.
– Turci nijesu odvodili jedince.
– Mog jesu. Đever je imao šestoricu ali je izabrao i mog dao.
– A bi li poznala tog tvog sina kad bi ga viđela?
– Bi bogme, imao je biljeg na lijevoj miški.
Paša zavrnu košulju i pokaza mišicu starici. Ona vrisnu, podiže ruku, pomilova ga po kosi, skameni se i klonu.
Nenad – Hasan unese majku u pločaru i dozva Ahmeta Dugalića. Pohitaj u Dubrovnik dovedi mi odmah ljekara Tomu Natali Budislavića i pruži mu ćesu sa 300 perpera. Ne vraćaj se bez njega.
Starica se s dušom rastajala a sin je bdio pored nje. Kroz glavu mu je svašta prolazilo. Majčino srce nije prepuklo od tuge ali jeste stalo od radosti.
Već je pala noć, izađe Hasan ispred polače u dolinu. Mjesec je obasjao sve zidini od torine, preko vrta do velikog drijena. Hasan se priseti noći dok je bio Nenad, sjeti se oraha, majčinog korita, kako se prede vuna. Sjeti se pločnika gde je izlazio i igrao se sa braćom od strica Ilijom i Markom. Svega se sjeti. Silnom paši se neka tuga navuče preko očiju.
Pogleda gore u mjesec i promrmlja nešto na jeziku koji je već bio zaboravio.
Te noći je ponovo bio Nenad. Oka nije sklopio cijelu noć, smišljajući šta mu činiti. Kad je prolazio kroz Višegrad idući sa vojskom ka Bileći vidio je da veliki vezir Mehmed paša Sokolović gradi veliku ćupriju na Drini. Prije desetak godina Sokolović je podigao crkvu svojoj majci.
Što i ja ne bih mogao, razmišljao je paša Predojević. Odluči da majku sahrani po hrišćanskim običajima i da joj podigne crkvu od bijelog bilećkog klesanog kamena. Baš tu podno kuće gdje je decenijama čamila sama tugujući za svojim jedincem. Podići će i džamiju baš kao što je učinio i Bajo Nenadić u rodnim Sokolovićima.
Čim je svanulo paša pozva svog najbržeg deliju i reče mu da pohita ka Dubrovniku, da nađe Ahmeta Čelebi Dugalića, da mu kaže da je majka umrla i da ne dovodi ljekara Tomu Natali Budislavića. Sto perpera treba da preda apotekaru Ivanu Bartolomeju jer mu od ranije duguje. Neka Ahmet probere četiri najbolja dubrovačka majstora, obeća im bogatu nagradu i dovede njih i njihove kalfe namah u Bileću.
Cijela bilećka vala, sa okolnim selima od Plane do Panika, tog podneva slegla se u Prijevor. Hasan paša, Nenad Predojević sahranjivao je majku. Kažu da takvu sahranu Bileća ne pamti. Na čelu povorke išao je paša, gizdavo obučen u odoru od mrkog, bijelog i zelenog satena.
Sutradan dubrovački zidari stigoše pred čador paše Predojevića. Popiše kafu i sa Hasanom krenuše ka Prijevoru. Pokaza im mjesto gde treba podići crkvu a poviše nje, ispod brijega, veliku čatrnju. Zidovi da budu od klesanog kamena, iznad dveri isklesani veliki krst, na lijevom dovratniku sunce a sa desne strane mjesec u slavu arhangela Mihaila i Gavrila.
Spustiše se potom niz Bilećko polje glavnom džadom do Maslenog dola. Tu sjahaše i paša im reče: „Ovde ćete zidati džamiju, s druge strane druma čatrnju i pored nje veliki karavan saraj“.
Dubrovčani rekoše da su zidali i veće palače od ovoga ali im paša kaza da sve treba da bude gotovo do sledeće jeseni kad se on bude vratio u Hercegovinu. Baci im dvije ćese sa po hiljadu talira, uzjaha konja i ode. Majstori se samo zgledaše, više nisu imali kud, prihvatili su posao, a morali su sve da završe do pašinog povratka.
Hasan paša Predojević naredi pokret svojoj vojci. Uzjaha hiljadu akindžija, džebelija i spahija, a za njima krenuše janičari i azapi.
Postrojiše se na sred Bilećkog polja. Paša sa pratnjom nastavi ka Prijevoru, do kneževe kuće. Izvedoše kneza, vezaše ga za kolac i dopola zazidaše.
– Evo kneže, nek ti je teže, reče Hasan svom stricu, priđe i baci prvi kamen. Za njim isto uradiše i seljani, a potom i Turci. Svaki vojnik koji je prolazio od Bilećkog polja zastao bi u Prijevoru i bacio kamen na Primetnu gomilu.
Prolaznici koji su hodili tim drumom, stotinama godina su prilagali kamenje, a gomila je bivala sve veća i veća. Jedino, vele da kamenje nisu prinosili Predojevići i familije koje potiču od njih.
I danas u Prijevoru stoji Primetna gomila kao surovi svedok kneževe nepravde učinjene prema majci i njenom sinu jedincu.
Svaki kamen navaljen i bačen na Primetnoj gomili otežavao je knezu a pomagao narodu bilećkom da od zaborava sačuva priču o majčinskoj ljubavi, danku u krvi, čemeru narodnom i životu hercegovačkom.
Nikola Trklja
