U kolektivnom sjećanju sarajevskih Srba, ali i mnogih drugih, zauzeo je neizbrisivo mjesto kao vojni sveštenik u uniformi, sa krstićem na vunenoj kapi.

U ratu je nosio čin majora, a posle njega ozvaničen je kao potpukovnik. Prota Vojislav Čarkić, još za života je ušao u legendu, po pričama koje se o njemu i danas pričaju. Mada ga malo ko zna po imenu, već uglavnom po nadimku – pop Žućo.

Navršio je 51 godinu svešteničke službe, bio uvijek blizu naroda u najtežim ratnim vremenima, a i danas je ostao pravi narodni sveštenik, koga ljudi vole jer sa njim mogu popiti čašicu rakije i pričati o svemu, bez straha da će im se oteti neka psovka.

U intervjuu narodnom magazinu Istina, pop Žućo govori o tome koliko ima stvarnog u onoj legendi o vopra i tandara mandara opijelu, ko mu je zaista bio veza prilikom operacije u Sremskoj Kamenici, te koliko je paketa pomoći SPC poslala u Sarajevo ne birajući kome će ta pomoć stići.

Možete pročitati i zašto mu je dan izlaska Srba sa Grbavice dan koji nikada neće zaboraviti, kako su zasnovana prva prava vojnička groblja, u Vranješu i Miljevićima, te kakoje spašavao živote muslimanskim zarobljenicima.

Poseban dio zauzima priča o početku gradnje crkve na Grbavici, koju su blagoslovili srpski i ruski patrijarh, te tome da je Pop Žućo bio prvi sveštenik koji je ušao i neku rusku vojnu jedinicu, a da je baš u Srpskom Sarajevu prvi put nakon Oktobarske revolucije bataljon ruske vojske (u sastavu UN) napravio smotru za jednog ruskog patrijarha…